Dok zima ne stegne i prvi snjegovi se ne pojave, za očekivati ju je pred tvojom kućom i pod tvojim prozorom. No, nema je!
Piše: Dr. Jure Burić
Ta lijepa mala šarena ptičica sa sivomaslinastim leđima i crvenožutim čelom, grudima i podvratnikom, te bijelim trbuhom negdje je u šumi. Tamo živi, tamo hranu nalazi i olako ne prilazi. Ali, kad navali studen, a snijeg zemlju prekrije, evo je!
Skakuće, cvrkuće, okreće onu svoju lijepu malu glavicu i kao da ti govori: dajte mi djeco nešto za jesti. Gladna sam, hranu naći pod ovim snijegom ne mogu, smrznut ću se ako nešto u kljun ne stavim. Ma barem mrvicu kruha ili koje zrno prosa, ne treba meni puno, samo malo…..
Čim bi je ugledali znali smo što nam je činiti. Odmah bi otišli u smočnicu, uzeli komad kruha pa ga izmrvili, onda u bakin hambar po šaku prosa. Razgrnuli bi snijeg i našoj ptičici- a znalo bi ih biti i po nekoliko servirali toliko željeni obrok. Kad bi se naše ptičice zasitile uvijek bi napravile po jedan krug iznad naših glava kao da nam se zahvaljuju i odletile u svoju šumu.
Jednoga jutra odlučimo mi jednu od tih ljepotica uhvatiti, staviti je u kavez, obasuti “ićem i pićem”- utopliti je i pomoći joj da proljeće bezbrižno dočeka. Tako smo mislili i tome se nadali. Uspjeli smo iz prvog pokušaja, unijeli je s lijepim kavezom u kuću, dali joj obilje mrvica i prosa, stavili u jednu posudicu i vode, ako nam prijateljica ožedni s njom se malo igrali, a onda prekrili njezin kavez jednom šarenom krpom i jedva čekali jutro kako bi nastavili “igru i priču” s našom ptičicom.
Ujutro nas je čekalo neugodno iznenađenje! Naša ptičica ležala je nepomično na slamici- uginula!
Zašto? Pa sve smo joj dali i lijepu kućicu i omiljenu hranu i toplinu- sve, a ona nam
uginula.
Odgovora na to pitanje nismo imali dok nam dida ne reče: “ e moja djeco, ne voli vam vaša čučka zatvor, ne voli ni preveliku toplinu, ne voli ni obilje hrane, ona voli slobodu, voli svoju šumicu, a hrane samo toliko da preživi. Nemojte ih više loviti, kad se pojave bacite im što imate i to će njima biti dovoljno”!
Tako je i bilo. Više ih lovili nismo, ali s njima na svoj način razgovarali jesmo, vjerujući kako nas razumiju. Razumiju i našu tugu za tim malim lijepim bićem koje smo umotali u jedan svileni rupčić i ostavili u rupi što smo je pod smokvom iskopali.
I danas pod stare dane kad padne snijeg i stegne zima, a pojavi se čučka pod mojim prozorom, sjetim se one moje iz djetinjstva. Jesu li to njezini potomci- ne znam, volio bih da jesu.
I tako će čučke dolaziti svake zime dok gospodara bude među živima, a kad gospodar jednom preseli na neko drugo, ako Bog da ljepše mjesto možda će ga svojim cvrkutom buditi i potsjećati kako će njezini potomci i dalje nekim mojim potomcima cvrkutati i zimi im pod prozor dolaziti!
Fenix-magazin/IM/SIM/Dr. Jure Burić
