Danas, kada se Hrvatska na 81. obljetnicu tragične predaje hrvatskih vojnika i civila na Bleiburškom polju 1945. godine s dubokim pijetetom prisjeća žrtava Titovih partizana i komunističkog režima, izreka „Zaklela se zemlja raju, sve se tajne saznaju!“ uistinu postaje naša stvarnost. Masovna stratišta i jame, desetljećima skrivane iza betonskih pregrada i ideoloških laži, progovaraju o sustavnim zločinima Titovih partizana i krvoločnom naličju antifašizma. Istina o toj „industriji smrti“ izlazi na svjetlo dana poput svijeće koja svijetli u tami i tama je ne obuze, podsjećajući nas da se nijedno društvo ne može istinski oporaviti, pomiriti i provesti autentično suočavanje s prošlošću dok ne raščisti s mrakom vlastite povijesti.
Piše: Anita Slavica Prka Đurašić
Dva lica antifašizma: Demokracija nasuprot diktature
Želimo li doista naprijed, moramo jednom zauvijek raščistiti s mitom o oslobađajućem antifašizmu koji je na našim prostorima iživljavao svoje krvavo naličje. Naime, antifašizam zapadnog tipa u zemljama Europe nakon 1945. značio je prijelaz na demokratski sustav, slobodno tržište i uvažavanje ljudskih prava unutar zapadnog civilizacijskog kruga. Nasuprot tome, u Jugoslaviji se taj pokret od 1945. manifestirao kroz brutalnu partizansku osvetu pod parolom „pobjednik ima pravo na osvetu“, kao i pedeset godina dugu komunističku diktaturu.
Istina, dio hrvatskog naroda to vrijeme pamti po „lijepim vremenima“, sindikalnim izletima i ljetovanjima po odmaralištima, kavama, trapericama i cipelama iz Trsta, dok ga drugi dio hrvatskog naroda pamti po političkom progonu, likvidacijama bez suđenja i nestalim članovima obitelji po stratištima koja se provlače preko Slovenije i Hrvatske.
Povijesna je i moralna istina da su zlodjela komunizma, po svojoj okrutnosti i razmjerima, potpuno jednaka zlodjelima nacizma i fašizma. Umjesto slobode, u nas je nastupilo pedeset godina mračne diktature jugoslavensko-komunističkog režima na čelu s Titom. Stoga, za hrvatski narod 8. svibnja 1945. nije bio dan nikakvog „oslobođenja“ Zagreba, nego uvod u masovne likvidacije. Štoviše, hrvatski su se branitelji tijekom obrambenog Domovinskog rata borili za slobodu, a pravo oslobođenje Hrvatske dočekali smo kao pobjednici tek 5. kolovoza 1995. u VRO Oluji. Predvođeni prvim hrvatskim predsjednikom, državnikom, strategom i vizionarom dr. Franjom Tuđmanom, zajedno s hrvatskim braniteljima, tada smo konačno stvorili modernu, suverenu i neovisnu hrvatsku državu koju smo čekali i sanjali od stoljeća sedmog.
Izdaja, “Križni put” i prikriveni genocid
A sve je počelo u svibnju 1945. na Bleiburškom polju. Tada su tisuće vojnika, ali i nepregledne kolone nevinih civila, mladića i muškaraca, djevojaka, trudnica i žena, potražili spas kod zapadnih saveznika. No, dočekala ih je hladnokrvna izdaja. Britanske snage, unatoč obećanjima o sigurnosti, izručile su ih na milost i nemilost partizanskim jedinicama. Bio je to početak Križnog puta, marševa smrti na kojima su se odvijale nezamislive strahote: djecu se nasilno odvajalo od vlastitih roditelja, a žrtve su se vezale bodljikavom žicom. Često su prvi u nizu ubijani kako bi svojom težinom povukli preostale žive supatnike u duboka stratišta i jame.
Danas o tim bjelodanim stradanjima svjedoče jezive mikrolokacije: Huda jama sa svojih jedanaest betonskih pregrada pod kojima su ljudi živi zazidani, Jazovka s 814 ekshumiranih tijela, te šume oko Maclja, Gračana i podsljemenska zona u samom Zagrebu, koja i danas pod temeljima kuća skriva kosti nevinih. Iskopi potvrđuju da se ovdje nije radilo o usputnim osvetničkim incidentima, već o planskom genocidu nad dijelom hrvatskog naroda, o pravoj “industriji smrti”.
Kultura sjećanja i digitalna arhitektura istine
Da se ova tragedija ne zaboravi i da se u Hrvatskoj izgradi dostojanstvena kultura sjećanja, zaslužne su i udruge koje desetljećima ustraju na pijetetu, poput Počasnog bleiburškog voda (PBV), Hrvatskog žrtvoslovnog društva (HŽD) i Udruge Macelj 1945. Znanstveni temelj ovoj istini dali su neumorni istraživači i povjesničari poput prof. dr. sc. Josipa Jurčevića, Ante Nazora i Blanke Matković, oslobođeni ljevičarskih ideoloških okova i revizionizma koji i danas pokušavaju osporiti žrtve. Vizualni pečat dali su potresni dokumentarni filmovi poput onoga redateljice Nade Prkačin, a nedavno je u prepunom zagrebačkom HNK-u predstavljena i kapitalna knjiga Mitje Ferenca „Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji“.
S obzirom na to da živimo u digitalnom dobu, naša je dužnost iskoristiti modernu tehnologiju uz pomoć koje bi sve mikrolokacije, stratišta, podaci o ekshumiranim žrtvama i svjedočanstva preživjelih članova obitelji trebali biti digitalno obrađeni i trajno sačuvani.
Važan korak u očuvanju te kulture sjećanja nedavno je učinjen i u pravno-institucionalnom smislu: zemljište na Bleiburškom polju konačno je prešlo u vlasništvo Republike Hrvatske.
Time je država trajno zaštitila to mjesto od bilo kakve degradacije.
Njemački model: Otvaranje arhiva i društvena katarza
Dok se mi još borimo s činjenicama, Njemačka nam ostaje najbolji civilizacijski putokaz za zdravo suočavanje s prošlošću. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, oni nisu gubili vrijeme. Poput drugih postkomunističkih zemalja, već 1992. otvorili su istočnonjemačke arhive zloglasnog STASI-ja, u koje su građani dobili slobodan uvid. Kako je o tome višekratno pisao lijevo-liberalni magazin Der Spiegel, ali i ostali mediji, svi koji su ikada bili tzv. neformalni suradnici istočnonjemačke tajne policije (IM – Inoffizieller Mitarbeiter), nikada više nisu mogli raditi u javnim i državnim tijelima, politici, pravosuđu i drugdje.
Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata zasukala rukave u obnovi i postigla gospodarsko čudo. Ali je istovremeno, paralelno s tim, njezina intelektualna elita, akademska zajednica, osobe iz javnog i političkog života i cjelokupno društvo provodilo suočavanje s prošlošću. Kroz desetljeća javnih debata, istraživanja i televizijskih emisija, u koje su se uključili mediji i političari, i lijevi i desni, gradili su kulturu dijaloga i tolerancije.
Jedan od najupečatljivijih primjera bila je i velika “Goldhagenova debata” sredinom devedesetih. Američki politolog židovskog podrijetla, Daniel Goldhagen, izazvao je buru svojom knjigom “Hitlerovi voljni izvršitelji” (“Hitlers willige Vollstrecker”), pokušavši nabiti kolektivnu krivnju Nijemcima, tvrdeći da su bili prožeti eliminacijskim antisemitizmom. Iako su njegove teze naišle na snažan otpor, njemačko društvo nije bježalo od tako teške optužbe i teške rasprave. I oko komunizma u Istočnoj Njemačkoj i oko Holokausta pročišćeni su stavovi. Obnova u materijalnom smislu i gospodarsko čudo nisu nimalo kočili istovremeni proces suočavanja s prošlošću koji se odvijao kroz široku javnu raspravu bez tabua.
Hrvatski put od pročišćenja i oprosta do pomirbe
Hrvatskom društvu u mnogim stvarima treba takav konsenzus. A do njega se dolazi isključivo suočavanjem s činjeničnim stanjem stvari kroz znanstvena istraživanja i široku javnu debatu, a ne kroz laži, revizionizam, populizam i jeftine političke poene. Hrvatskom društvu ne treba mržnja prema zločincima, već pijetet prema žrtvama. Mir, blagostanje, bolja budućnost i zdravo društvo ne mogu zaživjeti na temeljima prešućenih stratišta. O tome svjedoči i nedavni snažan čin na graničnom prijelazu Macelj, kada je Slovenija Hrvatskoj predala posmrtne ostatke 500 žrtava, koje je preuzeo potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar branitelja RH Tomo Medved.
Naša misija završava tek kada otkrijemo imena i prezimena žrtava, kada ih dostojno ukopamo i damo im grob. Svaki zločinac mora biti jasno imenovan. Tek tada ćemo dovršit naše suočavanje s prošlošću i doći do pročišćenja koje će dovesti do istinske pomirbe. Jer na kraju, dokle god istina ne postane naš zajednički temelj, nećemo imati budućnost u miru, blagostanju i sigurnosti bez polarizacija u društvu koje ometaju normalan razvoj. Na taj način suočavanje s prošlošću prestaje biti samo pitanje pomirbe i postaje prvorazredno pitanje naše nacionalne sigurnosti.”
Fenix-magazin/MMD/Anita Slavica Prka Đurašić
