Rat u Ukrajini i na Bliskom istoku je uspio na neko vrijeme odvući pažnju europskih političara od vlastitih problema, koji bi u doglednoj budućnosti mogli dovesti do nemira u pojedinim državama. U mnogim europskim državama, zahvaljujući pojačanim migracijama, dolazi do promjene strukture stanovništva, a time i društvenih gibanja, što za posljedicu ima jačanje desničarskih stranaka.
Prema najnovijim istraživanjima AFD je najjača politička stranka u Njemačkoj, nekoliko postotaka ispred vladajućeg CDU-a. Čak je, prema istim istraživanjima, jača od SPD-a i Zelenih zajedno.
Ono što bi na poseban način trebalo zabrinjavati jest činjenica da je prema zadnjim prognozama u gotovo svim saveznim njemačkim državama AFD druga stranka po snazi, iako je do prije nekoliko godina bila ispod pet posto. Govor je o činjenicama koje se ne smije ignorirati, jer se radi o ozbiljnim društvenim promjenama, koje mogu dovesti s vremenom i do sukoba u društvu. Uzrok za to treba tražiti ponajviše u činjenici da u njemačkom društvu, pa i nekim drugim europskim državama, raste utjecaj azijskog i afričkog konzervativnog islama, koji iritira birače i okreće ih prema opasnim desnim strankama.
Krivo i opasno bi bilo zaključiti da su svi birači AFD-a u Njemačkoj, kao i oni koji biraju slične stranke u drugim državama,, nacionalisti i islamofobi. Mnogi od njih biraju desničarske stranke kako bi upozorili političare na nužnost određenih reformi, koje bi potakle pridošlice na integraciju i prihvaćanje određenih zapadnih vrijednosti.
Prednost šerijatskom zakonu
Poseban problem predstavlja činjenica, o čemu govore pojedina istraživanja, da čak druga i treća generacija muslimanskih doseljenika iz azijskih i afričkih zemalja daje prednost šerijatskom zakonu pred državnim. Ta opasna previranja odvijaju se i u drugim europskim državama u kojima raste broj migranata iz spomenutih zemalja.
Nažalost, političari ne uzimaju problem dovoljno ozbiljno, ili ga se ne usude registrirati, zbog sve jačeg prisustva dezorijentiranih ljevičarskih krugova, koji misle kako se uvažavanje ljudskih prava postiže toleriranjem i onoga što bi kasnije moglo dovesti do sukoba.
Mnogi od ljevičarskih krugova, pa i oni dobronamjernih, ne shvaćaju da su migranti ljudi s tradicijom, često i onom koja se ne uklapa u prosvjećeni, liberalni zapadni svijet. Problem pojačavaju i oni muslimanski krugovi koji na svakom koraku vide islamofobiju, i to bez ikakvog kritičnog odnosa prema onim islamskim tradicijskim vrijednostima koje dovode u pitanje prosvjetiteljski duh zapadne civilizacije. Veliki dio migranata dolazi iz zemalja islamskog svijeta u kojima vlada mizerno ekonomsko stanje i slaba, gotovo nikakva, izobrazba što ih čini nesposobnim za kritički odnos prema vlastitoj tradiciji i religiji.
Poseban problem predstavlja osjećaj migranata uopće, a to znači i onih europskih, da su zapostavljeni u odnosu na domicilno stanovništvo. Iako taj osjećaj u većini slučajeva vara, pridošlice se okreću onome što ih čini posebnim, nadmoćnim nad domicilnim stanovništvom, a to je za muslimanske krugove često religija.
Lažni osjećaj nemoći
Problem ne leži u samoj ljubavi prema vlastitoj religiji, nego u stvaranju lažnog osjećaja nadmoći, uvjerenja kako su barem na tom području vrjedniji od domicilnog kršćanskog ili ateistički orijentiranog stanovništva. Upravo to „hvatanje za slamku spasa“, dovodi do jačeg udaljavana od domaćeg stanovništva i zatvaranja u geta.
U velikim europskim gradovima su geta uglavnom naseljena azijskim i afričkim muslimanima. To odvajanje udaljava od integracije i prihvaćanja onih nužnih prosvjetiteljskih normi društva. U tome treba tražiti i razlog za to da se mladi ljudi, čak i oni rođeni u europskim državama, okreću „civilizacijskim normama“ predaka, ignorirajući društvene norme država u kojima žive. To pojačava i sve prisutnije sjećanje na prljavi kolonijalizam ponekih europskih država u islamskom svijetu.
U tom kontekstu svakako treba uzeti u obzir i šutnju europskih država u odnosu na palestinsko pitanje. Tomu treba pridodati i činjenicu muslimanske povezanosti na globalnoj razini, jer pripadnost islamu nadilazi nacionalne kategorije. To se uočava ponajbolje u nekritičnom odnosu prema islamističkim režimima, kao što su Iran i Afganistam. Tu su i mnogi drugi uzroci koji azijske i afričke muslimanske pridošlice u Europi udaljavaju od ozbiljnijeg integriranja.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da će europske države i u budućnosti biti, i pored kritike migracijskih kretanja, prisiljene uvoziti radnu snagu iz azijskih i afrički zemalja. Uzrok za to leži djelomično u profitabilnoj orijentiranoj politike, koja zanemaruje druge društvene probleme.
Vrijednosti vlastite civilizacije
U Europi je, moglo bi se reći u duhu filozofkinje Hannah Arendt, izgubljen osjećaj za vrijednost rađanja. Ne smije se zanemariti niti činjenica, o čemu također govori spomenuta autorica, da građani gubeći osjećaj za moralno i tradicionalno, postaju igračka u rukama profitabilno usmjerene i samodopadne politike. Europska politika bi napokon morala shvatiti da se budućnost ne gradi samo na ekonomiji, profitu mainstreamu, nego i na osjećaju za vrijednosti vlastite civilizacije.
Bude li europski građanin imao čvrstu podlogu pod nogama, osjećaj za vrijednosti vlastite civilizacije, lakše će se suprotstaviti utjecaju političkog islama, kojega sa sobom donose poneki migrantski krugovi. U tom slučaju neće tražiti spas u desničarskim strankama. Ne dođe li do toga, nitko ne može biti siguran da s vremenom neće doći do nemira u društvu.
Fenix-magazin/IK/dr fra Luka Marković
