U europskoj pa i svjetskoj javnosti posljednjih godina gotovo da nema teme o kojoj se više raspravlja od teme identiteta. Tko smo? Odakle dolazimo? Kako živjeti zajedno u društvima koja postaju sve raznolikija i pritom ostati vjeran svojim korijenima. Političari nude programe, stručnjaci statistike, a društvene mreže beskrajne sukobe mišljenja.
Piše: Marijana Dokoza
Nedavno sam sudjelovala na prvom Tjednu Hrvata izvan Republike Hrvatske u Zagrebu i ondje naišla na odgovor koji je istodobno jednostavniji i uvjerljiviji od većine političkih i akademskih rasprava: ljudi – Hrvati, iseljenici i njihovi potomci rasuti diljem svijeta, njihove potrebe, njihove želje i njihova uporna, često grčevita nastojanja da ih se u Domovini vidi i čuje.
Slušala sam što govore mnogi Hrvati iz cijeloga svijeta koji su došli predstaviti svoje zajednice i shvatila kako odgovor nije u programima, statistikama ni online polemikama, nego u ljudima: u tome da se identitet ne može svesti na raspravu o njemu, nego postoji samo kao živo iskustvo, osobito u životima onih koji ga svakodnevno premošćuju između domovine i zemlje u kojoj žive.
Razumijevanje hrvatskih iseljenika
Tko zapravo raspravlja o iseljenicima? Stručnjaci, akademici, istraživači, političari – oni donose mišljenja i pišu knjige koje često ne dolaze do iseljenika niti ih djeca iseljenika čitaju jer ih jednostavno ne razumiju. Ono što je najtužnije je da mnogi od njih nerijetko ni sami nisu proveli vrijeme ondje gdje žive iseljenici, u svakodnevici tih zajednica, u njihovim školama i obiteljima. Pojedini dođu na hrvatske fešte, održe govore, doduše inspirativne, odu i ne shvate kako su iza sebe ostavili nezainteresiranost koja je proizašla iz nerazumijevanja upravo njihovog govora.
Zato često nedostaje ono najvažnije: razumijevanje stvarnih iskustava, koja se ne mogu svesti na apstraktne rasprave koje ostaju na razini općih pojmova i teorijskih okvira, udaljenih od svakodnevice ljudi o kojima govore.
Nemojmo se zavaravati: ta iskustva nisu apstraktna. Ona se vide u svakodnevnim naporima hrvatskih zajednica, katoličkih misija, sportskih kluba, a možda i najbolje u naporima baka i djedova koji pokušavaju naučiti unuke hrvatski jezik, u učiteljima u inozemstvu koji se bore da hrvatski jezik Hrvatima ne postane tek jedan od „stranih jezika” – kako mi je to slikovito rekla jedna učiteljica Hrvatske nastave u Njemačkoj, nego da ostane živ, blizak i prirodan dio identiteta nove generacije Hrvata.
Ako roditelji postave temelje, hrvatske institucije mogu djelovati, u suprotnom..
Najveći problem hrvatskog jezika u iseljeništvu jest to što djeci Hrvata taj jezik sve češće prestaje biti materinji jezik i postaje strani. Roditelji djece koja pohađaju dopunsku nastavu nerijetko ni sami ne vladaju hrvatskim dovoljno dobro da bi ga dosljedno prenosili doma, a upravo se ondje jezik u najvećoj mjeri i uči. U školi se, naime, uči tek sat ili sat i pol tjedno, što jednostavno nije dovoljno da bi se jezik usvojio. Nastava može obuhvatiti gramatiku i književnost, ali svakodnevni jezik, onaj živi, nastaje u obitelji.
Nije tajna kako hrvatska djeca na dopunsku nastavu hrvatskoga jezika dolaze sa sve slabijim predznanjem hrvatskog jezika. Koliko god imale dobru namjeru i pomogle, državne institucije tu ne mogu puno pomoći.
U obrazovnom sustavu ključnu ulogu imaju dopunske hrvatske škole koje omogućuju djeci hrvatskih iseljenika da uče jezik svojih roditelja i predaka, ali se u praksi suočavaju s izazovima poput ograničenog broja sati, nedostatka kontinuiteta te prirodne asimilacije u školske sustave zemalja u kojima žive. Poseban je izazov očuvanje jezika kod druge i treće generacije, gdje hrvatski jezik često prelazi iz svakodnevnog jezika u jezik simboličke pripadnosti.
Ipak, nije sve crno jer postoje i značajna postignuća – razvijena je mreža hrvatskih škola i udruga u Europi i ostatku svijeta, jača institucionalna potpora Republike Hrvatske, a hrvatski jezik od ulaska Hrvatske u Europsku uniju ima i status službenog jezika Unije, što dodatno učvršćuje njegovu vidljivost i važnost.
Možemo kazati kako se hrvatski jezik u zapadnoj i sjevernoj Europi nalazi se između dva procesa – asimilacije i očuvanja. Ne možemo zanijekati kako njegova budućnost ovisi isključivo o obitelji, a tek onda o obrazovanju, kulturnim institucijama i sve više o digitalnim medijima. No ključna činjenica ostaje da se jezik ne može sačuvati samo institucionalno, nego živom svakodnevnom uporabom.
Nije važno govoriti samo tko smo, nego se pitati kako ćemo dalje
U medijskom prostoru sve veću ulogu imaju digitalni kanali, odnosno portali, društvene mreže i online sadržaji, koji danas postaju najvažniji most između iseljeništva i domovine. Upravo je digitalizacija ono što svakodnevno održava živu, neposrednu i stalnu povezanost s hrvatskim jezikom, bez obzira na udaljenost.
U tom kontekstu važan je i pokušaj umrežavanja hrvatskih medija izvan domovine, o kojem se govorilo na Tjednu Hrvata u Zagrebu. Takve inicijative pokazuju da se pitanje jezika i identiteta sve više seli upravo u medijski i digitalni prostor. No istodobno otvaraju i staro, još uvijek neriješeno pitanje: koliko je ta povezanost sustavna, a koliko i dalje ovisi o pojedinačnim entuzijazmima i projektima koji se teško pretvaraju u stabilnu infrastrukturu iz jednostavnog razloga – financija.
Ono što smatram važnim jest da mediji, ali i predstavnici udruga i zajednica, na takvim panelima imaju odgovornost govoriti prije svega o ljudima kojima služe, a ne o sebi samima. Jer unutar tih krugova često se zna „tko smo”, ali se premalo zna o stvarnim iskustvima onih za koje se navodno govori.
Takav moj pristup proizlazi iz kontakta s čitateljima koji se nerijetko obraćaju upravo Fenix-magazinu, često kao prvoj adresi za pomoć – bilo da traže informaciju, bilo da ne znaju kojoj se instituciji obratiti zbog nekog svog problema ili pitanja. U takvim situacijama postaje jasno da medij u hrvatskom iseljeništvu ne služi tek kao još jedan kanal informiranja, nego je često prvi i najdostupniji oblik podrške u svakodnevnim životnim pitanjima iseljeništva.
Važna poruka Domovini
U tom širem kontekstu treba promatrati i prvi Tjedan Hrvata izvan Republike Hrvatske, koji je okupio više od tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Ideju za njegovo pokretanje inicirao, kako kažu u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, njihov dugogodišnji djelatnik Milan Bošnjak, a koji je i sam niz godina proveo u Njemačkoj. Njegova je ideja dobila podršku državnog tajnika Zvonka Milasa, a Tjedan Hrvata izvan RH zajednički su organizirali djelatnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske zajedno sa Hrvatskom maticom iseljenika te u suradnji s nizom drugih hrvatskih institucija i brojnih hrvatskih zajednica širom svijeta – od Hrvata u Bosni i Hercegovini, preko hrvatske nacionalne manjine, pa sve do iseljeništva diljem svijeta.
Bio je to događaj koji je istodobno bio i sadržajno bogat i organizacijski zahtjevan. U nekoliko dana isprepleli su se susreti, paneli i razgovori, ali i ono manje vidljivo – logistika i koordinacija velikog broja sudionika iz različitih zemalja i sustava. Mnogi sudionici su ostvarili međusobne kontakte i vjerujem da će svima biti korisno, naravno ako iskustvo prenesu zajednicama u kojima žive. Na kraju Tjedna sve je zaokruženo na simboličan način: slanjem razglednica u svijet kao konkretne poruke međusobne povezanosti.
„Svaka čast na trudu, ali mene više brinu ovi koji su ostali…“
No, ovaj svoj komentar završit ću osvrtom na jedan komentar koji sam pročitala ispod objave teksta o Tjednu Hrvata na portalu Fenix-magazin, a koji me se doista dojmio. Jedan je komentator napisao: „Svaka čast na trudu, ali mene više brinu ovi koji su ostali, mislim na jezik i pravopis.“
U toj rečenici, možda i nehotice, sažeta je važna poruka u kojoj se ističe kako nije dovoljno samo govoriti o hrvatskom iseljeništvu i njegovim izazovima, nego se istodobno treba suočiti i s onim što se događa „kod kuće“ gdje se hrvatski jezik često iskrivljuje pa i u medijima, te se sve češće upotrebljavaju tuđice i izvedenice iz engleskog jezika koje zapravo ne postoje. Naime, upravo je dom mjesto iz kojeg se jezik uči, njeguje i prenosi. Ako se on oslabi na „polasku“, teško ga je održati na udaljenosti.
Iseljeništvo, s druge strane, upravo prema toj „kući“ stalno gleda i iz nje uči, čak i kada je fizički daleko. Zato neka i ova razglednica bude shvaćena dvosmjerno: kao poruka povezanosti, ali i kao podsjetnik da se o jeziku, identitetu i pripadnosti mora jednako odgovorno brinuti i u domovini i izvan nje.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
