Christa Zimmerer (82) u svom je životu izgubila puno toga, ali je svaki put nastavila dalje i borila se.
Kao samohrana majka s petero djece, borila se kada je izgubila posao, a kasnije i drugog životnog partnera. Na kraju se suočila s novim udarcem – njezina mirovina postala je nedovoljna za dostojanstven život.
Ova 82-godišnjakinja danas živi sama u stanu u münchnenskoj četvrti Westend i redovito posjećuje organizirani ručak u obližnjem Centru za starije osobe i podršku (ASZ) humanitarne organizacije Caritas. Prisiljena je živjeti iznimno štedljivo jer joj nakon odbitka stanarine, zdravstvenog osiguranja i ostalih fiksnih troškova za cijeli mjesec ostane svega oko 350 eura. Od tog iznosa mora kupiti hranu i sve higijenske potrepštine.
Uz mirovinu od oko 1.300 eura, Zimmerer prima i 330 eura državne potpore za stanovanje (Wohngeld) – što je korak koji joj je u početku psihički bio izuzetno težak.
„Prije bih radila dva posla nego tražila pomoć ureda za socijalnu skrb“, priznaje Christa. „To je zapravo glupost, ali čovjek negdje ima svoj ponos. Stajati na vlastitim nogama za mene je uvijek bilo najvažnije. Oduvijek sam imala svoj novac i svoj automobil.“
Radni vijek počeo s 14 godina
Christa Zimmerer počela je raditi kada je imala samo 14 godina. Kada joj je suprug mlad preminuo, s nepunih 38 godina postala je udovica te je morala sama podizati petero djece i istodobno zarađivati za život. Sedam godina kasnije ponovno je pronašla ljubav te je s drugim životnim partnerom proživjela gotovo 30 godina u istom stanu u kojem i danas živi, no on je preminuo 2019. godine. Danas se ponovno kroz život probija sama, piše Merkur.de.
Prije četiri godine, nakon pada i loma zdjelice, postala je ovisna o hodalici s kotačima (rolatoru). Tjelesna ograničenja u kombinaciji s financijskom stiskom stvaraju opasnu svakodnevicu.
„Veće stvari si jednostavno ne mogu priuštiti“, kaže ona. Trenutačno joj je hitno potreban prilagođeni tuš bez barijera jer u kadu ulazi uz golem napor. „Proglašena sam stopostotnim invalidom. Služba za njegu u Njemačkoj daje potporu do 4000 eura za preuređenje kupaonice, ali s tim iznosom nisam ni blizu pokrivanja troškova. Umorna sam od toga da provodim sate u kupaonici jer se ne mogu pomaknuti.“
Sada štedi za kupaonicu, a u troškovima će joj pomoći i njezina djeca. Uštede radi i na sitnicama: kupuje najjeftiniju kozmetiku, od ponedjeljka do petka odlazi na subvencionirani ručak u Caritasov centar, a ostatak vremena kuha sama. Velika joj je sreća što živi u stanu koji pripada stambenoj zadruzi pa joj stanarina iznosi tek 610 eura mjesečno, što je za skupe münchenske uvjete pravi iznimak.
Borba protiv siromaštva i samoće u starosti
Samoća i neimaština najčešći su problemi s kojima se umirovljenici suočavaju, potvrđuje socijalni pedagog Ralf Emmerich, koji radi u spomenutom centru u Westendu.
SIROMAŠTVO U NJEMAČKOJ: Gotovo 20 posto stanovnika prisiljeno biti bez osnovnih potrepština
Centar od ponedjeljka do petka nudi topli obrok u podne, koji osobe s niskim primanjima posjećuju po znatno sniženoj cijeni ili potpuno besplatno. Osim toga, u ponudi su sportski tečajevi poput joge i gimnastike, jezični tečajevi, treninzi pamćenja i posjeti muzejima.
Diplomirani socijalni pedagog potvrđuje da većina ljudi koja traži pomoć ima vrlo niske mirovine:
„Ovdje govorimo o iznosima od 500 do 600 eura kod žena te oko 1100 do 1200 eura kod muškaraca.“
Međutim, mnogi stariji ljudi uopće ne znaju za ove oblike pomoći ili osjećaju sram i strah od dolaska u institucije. Zbog toga je pokrenut ulični projekt pod nazivom „SAVE“, u sklopu kojeg stručnjaci i socijalni radnici sami obilaze starije osobe na javnim prostorima, ulicama ili u parkovima, pružajući im prve anonimne informacije i gradeći povjerenje kako bi ih lakše izvukli iz izolacije i siromaštva.
Fenix-magazin/IK
