Hrvatsko Podunavlje trebalo je oružano riješiti kao i sva druga okupirana područja. Takvo nebulozno zaključivanje godinama slušamo iz pojedinih krugova, pa se čak i pojačava s vremenom, zbog nesređenih odnosa između Hrvata i Srba na istoku Hrvatske, ali i općenito zbog stalnih tenzija između Hrvata i Srba, ali i Hrvatske i Srbije.
Štoviše, puno sam puta i osobno bio svjedok u nekim situacijama, gdje su pojedinci grlato za to navijali da je Srbe na istoku trebalo oružjem skršiti, pa da bi danas svima bilo bolje.
To se još češće čuje kad nam svake godine dolazi obljetnica pada Vukovara, pa u svemu tome ima i one osvetničke želje. Svaki put zgrozim se na takvo radikalno zastranjivanje, na totalno zamračenje razuma. Zašto?
Previše primitivaca i premalo sloge
Hajdemo se samo sjetiti u kakvim je okolnostima izvedena „Oluja“. Operacije ne bi bilo da je srpska strana prihvatila Plan Z4.
Srećom, na srpskoj strani bilo je previše primitivaca, i premalo sloge, i totalne isključivosti u pogledu bilo kakvog života u državi koja se naziva Hrvatska, pa smo „Olujom“ mogli osloboditi većinu okupiranog teritorija, nakon što su propali svi mogući mirovni pregovori i ponuđeni sporazumi.
Ali sjetimo se, unatoč stalnim odbijanjima Srba za bilo kakav život u Hrvatskoj, koliko je međunarodna zajednica bila protiv bilo kakvog oružanog rješavanja situacije, i kako je Tuđmanu bilo potiho sugerirano, ako već ide s vojskom, da to mora biti riješeno za 3-4 dana najviše.
Sjetimo se kako je Hrvatska vojska zaustavljena pred Banja Lukom. Mogao je Tuđman nastaviti i dalje, ali koji bi bio rezultat? Opća izolacija i osuda Hrvatske. Što bi bilo s „Olujom“? Svi Tuđmanovi napori pali bi u vodu, da je krenuo dalje, mimo volje Amerikanaca posebno, a i drugih međunarodnih čimbenika. To što Amerikanci i neki drugi danas uviđaju da je to možda bila greška, to je gledanje s odmakom, ili kako se kaže, lako je biti general nakon bitke!
Ljudski život nema cijene
Zato neprestano ponavljam da je Hrvatska u ratno doba imala pravog čovjeka na pravom mjestu – Tuđmana. Niti je dao da Hrvatska uđe u totalni rat s JNA kad za to nije bila spremna početkom rata i agresije, koliko god su mu to neki naši sugerirali, a i dan danas ga optužuju da je bespotrebno oduljio rat, do toga da nije htio ni u totalni rat oslobađanja nakon „Oluje“, ako se išta može riješiti za stolom, bez prolivene krvi.
Pitao sam više puta one koji bi rado ratom riješili Podunavlje, bi li oni išli i ondje ostavili glavu? Bi li poslali svog sina, unuka da poginu? Jesu li svjesni koliko bi bilo mrtvih?
I misle li da bi Srbija mirovala? Zar nije vrijednije od svega rat riješiti na kraju mirnim putem, umjesto da samo i jedna mrtva glava padne u sukobu? Ljudski život nema cijene! Zamislite da smo na čelu države imali nekog ludog tipa koji bi išao glavom kroz zid, koji bi srljao bez imalo razuma, koji ne bi mislio glavom na dulji rok… Tuđmanu se svašta može zamjeriti, ali i svašta mu s može oprostiti zbog svega što je izveo u ratu i kako smo na kraju oslobodili cijelu Hrvatsku. Zamislite samo da je Tuđman pustio vojsku na Podunavlje.
Ne samo što bi bilo mrtvih na sve strane, i to ne mali broj. Svijet bi samo nas jednoglasno osudio. Svi prijašnji Tuđmanovi napori, i rezultati, i vojni i diplomatski, pali bi u vodu. Tko bi više pričao o srpskoj agresiji i okupaciji? Hrvatska bi bila na optuženičkoj klupi. Na kraju, svijet nije bio ni za kakvo daljnje vojno rješenje. S „Olujom“ smo postignuli vrhunac.
Tuđman je to jako dobro znao. I pružio je ruku pomirbe! Kao što je pružao ruku pomirbe kako bi nadišli podjele iz Drugoga svjetskog rata i svega onog kasnijeg što se događalo. Tuđman je iskreno nudio politiku pomirenja. Istina, bilo je i s hrvatske strane situacija s figama u džepu, kad je pomirbu trebalo provesti i u djelo. Otpori očekivani.
Ali kako mnogi nisu prihvatili Tuđmanovu pomirbu na tragu mirenja sinova ustaša i partizana, tako ni mnogi Srbi ni tada ni danas ne mogu podnijeti što žive u granicama RH, a ne u granicama neke sanjane Velike Srbije ili osakaćene treće Jugoslavije. To je njihov problem.
Nije Tuđmanov problem Pupovac u vlasti, ni neriješeni hrvatsko-srpski odnosi. Tuđman je postavio dobre temelje. To što je politika kasnije svašta izvitoperila, što ne znamo državu urediti, voditi, to je naš problem. Tuđman je rekao da ćemo imati državu kakvu ćemo si sami napraviti. Kako dalje, pitanje je svih pitanja?
Fenix-magazin/Zvonimir Despot
