Kada izgubimo bankovnu karticu, možemo je blokirati u nekoliko sekundi. Kada, međutim, posumnjamo da nam je netko ukrao identitet, stvari postaju mnogo složenije.
Piše: Zoran Hardi, stručnjak za računalnu sigurnost i umjetnu inteligenciju
Građanin danas može brzo zaustaviti pristup novcu koji već ima, ali često ne može unaprijed spriječiti stvaranje novih financijskih obveza na svoje ime. U vremenu kada se krediti odobravaju online, ugovori potpisuju na daljinu, a sve više usluga prelazi u digitalni oblik, to postaje ozbiljan sigurnosni problem.
Krađa identiteta više nije tema iz kriminalističkih serija. Dovoljno je da prevaranti dođu do osobnih podataka, kopije dokumenta ili pristupa korisničkom računu kako bi pokušali otvoriti račun, ugovoriti pretplatu ili pokrenuti financijski postupak na tuđe ime. S razvojem umjetne inteligencije problem postaje još ozbiljniji, jer se glas može oponašati, dokumenti mogu izgledati uvjerljivo, a lažne poruke i pozivi sve je teže prepoznati.
Pravo na osobnu potvrdu identiteta
Zato bi građanin trebao imati pravo unaprijed reći da se kredit, leasing, telekom ugovor ili druga rizična obveza na njegovo ime ne može sklopiti online. Ako želi preuzeti takvu obvezu, može doći osobno i potvrditi identitet.
Takvo rješenje ne bi bilo zabrana kredita niti kočenje digitalizacije. Bilo bi pravo na višu razinu sigurnosti, posebno korisno starijim osobama, žrtvama prijevara i svima koji ne žele da se ozbiljne financijske obveze mogu stvarati na njihovo ime bez osobne prisutnosti.
Tehnički, sustav ne bi morao biti kompliciran. Građanin bi preko državnog sustava ili osobnim dolaskom aktivirao zaštitu kojom određuje da se određeni ugovori na njegovo ime mogu sklopiti isključivo osobno. Prije odobravanja kredita, leasinga, telekom pretplate, osiguranja ili druge rizične obveze na daljinu, institucija bi morala automatski provjeriti postoji li aktivirana zaštita.
Ako je zaštita aktivna, online postupak ne bi mogao biti dovršen. Kredit se ne bi mogao odobriti, pretplata se ne bi mogla aktivirati, a ugovor se ne bi mogao sklopiti na daljinu. Građanin bi i dalje mogao sklopiti ugovor, ali samo osobno, uz fizičku provjeru identiteta.
Odgovornost institucija umjesto tereta na žrtvi
Najvažniji dio takvog modela bio bi pravni. Ako je građanin unaprijed aktivirao zaštitu, a ugovor je ipak sklopljen online, takav ugovor ne bi smio proizvoditi pravne učinke. Drugim riječima, građanin ne bi trebao plaćati posljedice ugovora koji prema njegovoj unaprijed izraženoj odluci nije smio biti sklopljen na daljinu.
Time bi se promijenila sadašnja logika zaštite. Danas se od žrtve često očekuje da dokazuje kako nije podigla kredit, potpisala ugovor ili zatražila određenu uslugu. U ovakvom modelu odgovornost bi bila na instituciji koja mora dokazati da je poštovala zaštitu koju je građanin aktivirao.
Ovo nije samo nacionalno pitanje. Online prijevare, krađa identiteta i digitalno sklapanje ugovora odavno prelaze granice jedne države. Građanin može živjeti u jednoj članici Europske unije, koristiti usluge druge, a postati žrtva prijevare koja dolazi iz treće.
Europska unija posljednjih je godina jačala pravila zaštite potrošača, uključujući i nova pravila o potrošačkim kreditima u digitalnom okruženju. No jedno pitanje ostaje otvoreno: treba li građanin imati pravo sam odabrati da se najrizičnije obveze na njegovo ime ne mogu stvarati bez osobne prisutnosti?
To je važno jer se digitalne prijevare više ne mogu promatrati kao iznimka. One postaju dio svakodnevice. Što se više pravnih i financijskih radnji seli online, to je veća potreba da građani dobiju jednostavne sigurnosne mehanizme koje sami mogu uključiti.
Brzina je prednost ali i rizik
Digitalizacija ne bi smjela značiti da sve mora biti moguće na daljinu. Za neke građane brzina je prednost, ali za druge je rizik. Prava digitalna usluga trebala bi nuditi izbor: tko želi brzinu, može koristiti online postupak; tko želi sigurnost, može unaprijed odrediti da se najrizičnije obveze mogu sklapati samo osobno.
Ako već možemo jednim klikom blokirati bankovnu karticu, logično je postaviti pitanje zašto ne možemo na sličan način blokirati online stvaranje dugova na svoje ime. Zaštita identiteta postaje jednako važna kao i zaštita novca.
Možda je zato vrijeme za novo pravo građana u digitalnom dobu: pravo da sami odluče da se ozbiljne financijske i pravne obveze na njihovo ime ne mogu stvarati bez njihove osobne prisutnosti.
Jer najveća opasnost nije uvijek da netko ukrade novac koji već imamo. Ponekad je još opasnije da netko stvori dug za koji ćemo tek kasnije saznati.
Fenix-magazin/MMD/Zoran Hardi
