Priče uz ognjište nekada su hranile maštu, a danas nas podsjećaju na neprolazne životne istine. Iz pera fra Joze Župića stiže nam priča o majci Ruži i njezinom sinu Vinku, gdje nas auto vodi od dječjih nestašluka do dubokih životnih pitanja.
Piše fra Jozo Župić
Majko, možeš li mi dati bubreg?
Još kao dječak rado sam slušao priče starijih. Nije bilo radija ni televizije. Živa riječ uz ognjište hranila je našu dječju maštu i u našim glavama rojile su se slike iz svakidašnjeg života.
To me je tako obuzelo da i u ovim mojim godinama rado slušam doživljaje drugih, pa makar su se dogodili u nekoj drugoj državi, u nekom drugom mjestu, selu ili gradu. U zadnje vrijeme obuzela me Bosna. Ljudi iz Bosne mogu me nasmijati, jer je bosanski humor ironičan, ponekad oštar, ali uvijek topao. Nevolje se pretvaraju u anegdote. Ljudi se smiju kad drugi plaču. Nije to samo sposobnost, to je gotovo životna filozofija. Humor nije samo zabava, to je ventil. On živi u kavani, na ulici, u kuhinji, u razgovoru sa susjedom.
Bosanac može satima pričati o tome kako mu ništa ne ide od ruke, a na kraju svi u kavani plaču od smijeha. Ti ljudi imaju srce i duh koji ništa ne može slomiti. To je najveće bogatstvo ove zemlje.
A sad, krenimo našem bubregu. Priča govori o Ruži i njezinom sinu Vinku. Vinko je loše učio u školi. Škola je nekima majka, a nekima maćeha. Nekima je veselje a drugima “noćna mora”. Govorio je filozof Aristotel: “Korijen obrazovanja je gorak, ali plod je sladak.” Malala Yousafzai, pakistanska aktivistica je kazala: “Jedno dijete, jedan učitelj, jedna knjiga i jedna olovka mogu promijeniti svijet.”
Nažalost, te misli nisu stizale do Vinka. I trebalo je nešto učiniti da se dogodi neka promjena u njemu.
Učitelj poručio njegovoj majci da svakako dođe na razgovor radi sina. Odmah sutradan uputi se Ruža u školu. Nije joj lako. Koliko puta se mora crvenjeti radi svoga sina? Učitelj ju je lijepo dočekao i odmah je poveo do razreda u kojem je sjedio njezin sin Vinko. U njegovim rukama ručna baterija. Igra se s baterijom i pjeva pjesmu:
“Prodaj majko njivu pokraj mosta
pa mi kupi baterija dosta.”
Majka ga ljutito istjera iz razreda. Nakon nekoliko godina razboli se Ružin sin. U svojoj bolesti upita majku: “Majko, bi li mi dala svoj bubreg, jer bi s njime mogao živjeti još dvadeset godina?”
Ruža će na to: “Ne mogu ni ja s tim bubregom živjeti dvadeset godina, a kamoli ćeš ti!”
Fenix-magazin/MMD/Fra Jozo Župić
