Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svome intervju za HTV izrazila je žaljenje što je sudjelovala u idološkim raspravama koje dodatno dijele već podijeljeno hrvatsko društvo i zaključila kako će se u budućnosti fokusirati na životne probleme hrvatskih ljudi, kao da nema životnih problema ljudi koji su vezani uz ideologiju, kao što je to sve donedavna bio slučaj obitelji Đureković.
No, očito je Predsjednica popustila pod pritiskom današnjeg vodstva HDZ-a, liberalne opcije, nevladinih udruga i velikog dijela medija koji žele zaobići bilo kakvo ideološko rasvjetljavanje, a bez kojeg se ne može istinski razumjeti sadašnjost, točnije rečeno tko drži ekonomsku i političku moć u zemlji.
Izostanak lustracije omogućio je komunističkim elitama preživljavanje tranzicijskog procesa i preuzimanje dominantne uloge u novoformiranim demokratskim institucijama, koje su onda oblikovali po svojemu modelu i u skladu sa svojim interesima.
Do sličnog je zaključka došla i mr. sc Davorka Budimir iz Transparency Hrvatska koja je na temelju istraživanja 1267 biografija zaključila “kako su drugi i treći ešalon komunističke vladajuće elite preuzeli visoke funkcije u neovisnoj Hrvatskoj”.
Pogrešan smjer tranzicije dogodio se i na gospodarskom planu u kojem su nekadašnji socijalistički direktori pod zaštitom vlasti iskoristili preglomazan državni sektor i umjesto komunističkog kolektivizma stvorili klijentelistički oblik kapitalizma kojeg ocrtava osovina političar – direktor u javnom poduzeću – poduzetnik, umjesto da je stvoreno socijalno tržišno gospodarstvo u kojem bi se širi krug ljudi mogao natjecati sukladno svojim kvalitetama i sposobnostima.
Tako je ispalo kako su, unatoč promjeni sustava i državnog uređenja, političke i ekonomske institucije ostale i dalje zatvorene za većinu hrvatskih ljudi koji su željeli slobodu i demokraciju. Po svoj prilici velika većina ljudi koja je željela slobodu i demokraciju imala je priliku samo sudjelovati u obrani zemlje i tako izgubiti svoje zdravlje dok su sve ostale institucije ostale i dalje zatvorene. Stoga nije niti čudno kako sve više ljudi nema povjerenja u državne institucije.
I na povijesnim pitanjima još uvijek se ne može naći minimum konsenzusa oko nekih bitnih pitanja. Iako su proizašli brojni dokazi o masovnim zločinima partizanske vojske prema hrvatskome narodu, iako postoje dokazi o staljinističkim metodama Titove diktatorske vlasti, pljački masovnih razmjera i svakolikog političkog nasilja, mi i danas slušamo hvalospjeve o antifašizmu kao predlošku prema kojemu bi se trebala ravnati moderna Hrvatska. I sve to slušamo od sveučilišnih profesora Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine, Hrvoja Klasića.
Ako u Izvršnim osnovama Ustava Republike Hrvatske stoji kako je hrvatski narod na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i međunarodnog poretka u Europi na prvim demokratskim izborima 1990. godine, slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućljetnu državnu samobitnost, kako je moguće da se danas pod pritiskom reafirmiranih i recikliranih komunista provlače teze o zločinačkom karakteru Franje Tuđmana a veliča se lik i djelo J.B. Tita?
Ako smo se ustavno riješili komunizma, kako je moguće da se u tranzicijskom periodu nismo riješili mentalnog komunističkog nasljeđa? Razlog leži u činjenici kako su komunističke strukture, izostankom lustracije, zadržale utjecaj u društvu kroz različite političke stranke, gospodarstvo, pravosuđe, medije, nevladine udurge te u novim uvjetima, sukladno vlastitim interesima, gradili utjecaj u društvu.
Kako drugačije objasniti da nekadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije Budimir Lončar bude utjecajan konzultant čije usluge danas traže političke elite, a opće je poznato kako je upravo on u Vijeću sigurnosti isposlovao embargo na uvoz oružja Jugoslaviji zbog čega je Hrvatska praktički onemogućena legalno naoružati svoje postrojbe.
I Plenkovićev je HDZ doprinijeo dodatnoj zaštiti bivših struktura kroz onemogućavanje uvida u arhive tajnih službi Jugoslavije u kritičnome periodu od 30. svibnja 1990. do 22. prosinca 1990. kada su zapravo bivše udbaške strukture presvukle kapute i prešle u nove hrvatske obavještajne i sigurnosne službe.
Prema tome Partija je propala, ali je “partijska elita” opstala i ona dalje kontrolira važne političke i ekonomske institucije, ne toliko očito i potpuno kao ranije, ali njihova se moć osjeti. I upravo ta “partijska elita” zazire zapravo od stvarnih reformi i otvaranja političkih institucija širem članstvu, onemogućava građanske inicijative koje traže da građani više utječu na demokratske procese, a onda po potrebi izvade jednu ustašku kapu iz ormara i njima nam svima mašu pod nosom.
Fenix-magazin/Dario Holenda
