Neke knjige će vas osvojiti stilom i pomicanjem granica u književnosti, neke će vas osvojiti iskrenošću. Zbirka pripovijedaka „Zašto je Marina plakala?“ Gordane Kopačević iz Bruchsala pripada ovoj drugoj skupini.
Piše: Marijana Dokoza
U ovoj knjizi autorica ne gradi složene narativne konstrukcije niti traži estetsku virtuoznost kako bi osvojila književnu kritiku ili možda čak pomaknula neke granice u književnosti. Njezina je ambicija drugačija: sačuvati iskustva ljudi i vremena koji polako nestaju iz kolektivnog sjećanja i koja su današnjoj djeci, nažalost, toliko daleko. Posebnu težinu zbirci daje i činjenica da je posvećena autoričinoj preminuloj sestri, što se kroz cijelu knjigu osjeća kroz gotovo nenametljiv sloj osobne boli i sjećanja.
Mlada žena koja je cijeli život patila
U središtu zbirke nalazi se naslovna pripovijetka o Marini, mladoj ženi čiji život obilježavaju težnja za nečim drugačijim od sredine u kojoj živi, odlazak u nepoznato, ljubavno razočaranje, psihička patnja, bolest i na kraju potraga za dostojanstvom. Međutim, Marina nije samo pojedinačni lik; ona je i lik koji je autorici osobno blizak i jako povezan s njezinim vlastitim iskustvom promatranja ženskih sudbina u tradicionalnoj sredini u kojoj je i sama odrasla Upravo ta bliskost doprinosi dojmu da Marina nije izmišljena u strogo fikcijskom smislu, nego „izrasla“ iz stvarnosti i sjećanja.
– Marina je doista stvarna osoba, priznala je i sama autorica.
No, Marina je, možda i nenamjerno, postala simbol generacije žena odgojenih između očekivanja obitelji, društvenih normi i vlastitih želja. Autorica njezinu sudbinu ne prikazuje kroz optiku senzacionalizma, nego kroz strpljivo promatranje ljudske ranjivosti i podsjeća kako je to “nekad bilo”, ali i daje naznake kako je “tako još uvijek” iako živimo u drugačijem vremenu. Kao da kroz cijeli knjigu poručuje: “Društvo se nije promijenilo, samo voli misliti da se promijenilo”.
U nedjelju, 14. lipnja, s početkom u 17 sati, u prostoru Kuće Mainz – Zagreb u Mainzu bit će predstavljena zbirka pripovijedaka Zašto je Marina plakala? autorice Gordane Kopačević.
Više u nastavku:
U NEDJELJU U MAINZU: Gordana Kopačević otkriva „Zašto je Marina plakala?“
Majke, kćeri, ljudi sa sela, iseljenici…
Posebna vrijednost knjige leži u autoričinu osjećaju za običnog čovjeka. Njezini junaci su radnici, majke, kćeri, iseljenici i ljudi sa sela. Njihove drame odvijaju se daleko od pozornice javnosti, ali upravo zato djeluju uvjerljivo i blisko. Čitajući knjigu „Zašto je Marina plakala“, zamijetila sam kako je Gordana Kopačević uspjela pokazati kako svakodnevni život nudi nevjerojatnu književnost koja ne mora biti spektakularna, samo istinita i iskrena, jednostavna, a baš ta jednostavnost se danas traži više nego ikada.
Kroz cijelu zbirku provlače se teme odlaska, pripadanja i čežnje za domom. Iseljeničko iskustvo prikazano je onako kako ga iseljenici doista vide, a vide kao kao trajno stanje između dvaju svjetova u kojem su “zaglavili”. Likovi nose domovinu u sebi čak i kada su od nje kilometrima udaljeni. Taj motiv autorica obrađuje bez patetike, oslanjajući se na snagu detalja i sjećanja.
Jedan od najpotresnijih trenutaka knjige jest prikaz majčinske ljubavi. Lik majke Kate ostaje dugo u čitateljevu pamćenju upravo zbog svoje jednostavnosti i u toj jednostavnosti doista je prikazan život. Njezina nemoć pred kćerinom patnjom jedna je od emocionalno najsnažnijih epizoda zbirke. U tim trenutcima autorica pokazuje najveću književnu zrelost: ne objašnjava previše, štoviše, vrlo je kratka, no s druge strane vrlo prirodno čitatelju izaziva suosjećanje.
Stilski gledano, Gordana Kopačević piše jasno, pristupačno i lako. Jezik je blizak usmenom pripovijedanju, što tekstovima daje autentičnost. Upravo će to nekim čitateljima biti najveća vrijednost knjige, jer iza svake stranice osjećaju prisutnost stvarnog iskustva.
“Zašto je Marina plakala?” nije knjiga koja traži divljenje zbog bilo koje književne forme. Ona traži nešto drugo – da se zastane, posluša i čitatelje prisjeti ljudi koje i sami znaju, a čije su životne priče ostale neispričane. U tome leži njezina najveća snaga. Jer, ponekad je dovoljno ispričati jednu ljudsku sudbinu da bi se progovorilo o svima nama i u konačnici, da bi se prisjetilo ljudi koji su oko nas ili su nekada bili.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
