Hrvatski katolički prostor zahvatila je neka čudna teologija, još čudnijih karizmatika, koja govori više o sotoni nego o Bogu.
Piše: Dr. Fra Luka Marković
Čovjek se teško može oteti dojmu, čitajući razmišljanja tih samouvjerenih „teologa“, bilo klerika ili vjernika, da je sotona postao toliko moćan da odlučuje čak i o seksualnoj orijentaciji. Jedan od tih „moćnih mladih klerika“ riješio je napokon i pitanje homoseksualne orijentacije.
Uspjelo je čovjeku ono što ne uspijeva u potpunosti niti znanosti. Odbacio je genetiku, eventualna mutacijska zastranjenja ili tko zna što, i pojasnio jednostavnim „teološkim rječnikom“ kako se vrag uvukao o čovjeka i učinio od heteroseksualnog homoseksualca. Jedan drugi karizmatik tvrdi da sigurno zna kako potres neće pogoditi one gradove u kojem se otvaraju kapelice za trajno klanjanje.
Kad jednostavni odgovori zamjenjuju ozbiljnu teologiju
Čovjek je uvjeren da zna kako će se odvijati procesi u utrobi zemlje. Taj isti, bez imalo ustezanja, ustvrdi da će u Svetoj zemlji doći do mira onog trenutka kad se židovski i muslimanski vjernici obrate na kršćansko. Kao da kršćani međusobno nisu ratovali, ili da još i danas to ne čine. Ratovi nisu pitanje pripadnosti religiji, nego posljedica njezinog krivog shvaćanja, pri čemu želja za vlašću potiskuje ljubav. Kad bi ruski pravoslavni poglavari istinski prakticirali Isusov poziv na ljubav, osudili bi agresiju na Ukrajinu. Ili kad bi arapski muslimani uvažavali pojam milosrđa, o čemu se govori i u Kuranu, ne bi bilo tako silne razlike između siromašnih i bogatih muslimanskih država, što bi umanjilo i broj migranata u Europi. A o poimanju Boga u pojedinim židovskim krugovima da i ne govorimo.
Više zanimljivosti: DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Biblija je puna životne mudrosti
Da doista shvaćaju kako Bog ljubi svu svoju djecu, ne bi bilo onoga što se događa u Gazi. Ili o kakvom to Bogu ljubavi govore iranski vjerski poglavari kad ubijaju nedužnu mladost koja želi slobodu? Nažalost, mnogi pripadnici religija kao da ne shvaćaju kako Bog, svejedno kako ga zvali, voli svu svoju djecu. Među mnogobrojnim karizmaticima su i oni, a napose jedan, koji mašu štapovima bolesnika koji su zahvaljujući njima ozdravili. Dok piše ove retke, pada autoru teksta na um jedan izvještaj američkih znanstvenika koji su istraživali čuda koja su se navodno događala u susretu s karizmaticima. Rezultat je bio porazan za one koji „mašu štapovima“, jer je ustanovljeno da najmanje čuda ima kod onih koji se hvale kako su čudotvorci. A postoji i ona druga strana medalje kad su čudesa u pitanju. Autor ovog teksta se prisjeća zanimljive posjete jednoj obitelji.
Muž koji je bio na liturgiji jednog od tih čudotvoraca hvali se da je ozdravio. Supruga se smije i veli mu da će otići do ormara i baciti sve one lijekove koje i dalje uzima. Nažalost, pored „čudotvoraca“ postoje i oni koji žele biti u centru pažnje svojim navodnim ozdravljenjem. Čuda doista ima. Isus ih je, kako izvještavaju Evanđelja, činio, ali se nije hvalio njima. Čak je zabranjivao da se govori o tome. I kvantna fizika vjeruje u njih, jer se u životu mikrokozmosa ne dovija sve onako kao to predviđaju prirodni zakoni. Čuda ima, ali ne onoliko koliko se u zadnje vrijeme priča u pojedinim „teološkim krugovima“ u Hrvatskoj. Čovjek treba vjerovati u njih. Ako pojedinac istinski analizira soj život, sve ono što se događalo u njemu i oko njega, doći će do spoznaje da su se mnoge stvari dogodile na čudan način, mimo svih očekivanja.
Bog nije sredstvo za spektakl ni proizvođač čuda po narudžbi
Bog djeluje tiho u životu svakog čovjeka, pod uvjetom da mu se otvori. Nažalost poneki „teolozi i vjernici čudotvorci“ se ponašaju tako kao da diktiraju Bogu kad će i u kojem trenutku učiniti čudo. Katolička teologija se muči stoljećima pojasniti odnos Boga i čovjeka, Božje djelovanje u ovom svijetu i ne uspijeva do kraja. Nikakav razlog za zabrinutost. Onaj tko vjeruje da je Bog doista tvorac ovog veličanstvenog i nepreglednog svemira, taj shvaća poput svetog Augustina da o tom nepojmljivo velikom Stvoritelju tek tada ne znamo ništa kad mislimo da znamo sve. Uostalom, o svetom Tomi, jednom od najveći katoličkih i kršćanski teologa postoji anegdota koja ide u tom smjeru. Prema toj priči, Toma se nakon slavljenja liturgije zaključao u sobi. Nije izlazio neko vrijeme vani. Razlog je pojasnio kasnije subraći. Nenadana vizija Boga ga je uputila u to da sve ono što je napisao o njemu nije niti izbliza ono što taj veličanstveni Bog jest. I dok još i danas kod ozbiljnih kršćanskih mislilaca ostaje otvorenim pitanje patnje nedužnoga u svijetu svemogućeg i dobrog Boga, novopečeni karizmatici s površnim teološkim znanjem imaju odgovore na sva pitanja. Za razliku od njih mučili su se i još danas muče ozbiljni teolozi i filozofi oko pitanja pogubnih prirodnih katastrofa.
U tom kontekstu su svakako zanimljiva dva stava, onaj filozofa Leibniza i Voltairea. Dok je prvi bio uvjeren da je Bog, pored svih destrukcija, stvorio najbolji mogući svijet, ismijavao ga je nakon Lisabonskog potresa ovaj drugi. Leibnizu su kasnije dali zapravo pojedini fizičari, zastupnici antropijskog principa, ukazujući na to da su prirodni zakoni mogli biti savršeni, ali tada se ne bi pojavio čovjek. Uzme li se u obzir to da je Bog želio ljudsko stvorenje, prirodni zakoni nisu savršeni. Upravo to i zloupotreba ljudske slobode dovode do patnje u svijetu. Isusov Bog ljubavi zasigurno ne želi patnju čovjeka, pa ipak je ima. Zašto je ima, nemamo potpunog odgovora, iako je jasno da najviše patnje dolazi od zloupotrebe slobode od strane čovjeka. Nažalost, današnji nadobudni teolozi imaju odgovor na svako pitanje, pa i ono ljudskih problema i dilema. Za njih je sotona uzrok svih destrukcija.
Vjera prihvaća tajnu, a ne nudi odgovore na sve
Kad bi bilo tako, onda čovjek ne bi bio odgovoran za svoje grijehe i propuste. Daleko je jednostavnije reći da je za sve kriv sotona, nego se ozbiljno pozabaviti pitanjem zla u svijetu. Daleko je lakše uvjeriti ljude koji trpe da će ozdraviti ako se mole onako kako to nude poneki samozvani karizmatici, nego shvatiti da čovjek mora prihvatiti i križ, često i ono na što nema jednostavnog odgovora. Isusov Bog ljubavi zasigurno ne želi patnju čovjeka, ali niti sotona nije toliko moćan da ga sustavno tovari na ljudska leđa. Život je takav kakav jest, i čovjek, pa i vjernik, ga mora prihvatiti takvim kakav jest – uvijek zahvalan da postoji, jer moglo je biti i da ga nema. Istina, uvijek s nadom da je Bog uz njega. Možda je moglo biti i puno gore. Uostalom, mnogi od onih koji sustavno trče za modernim karizmaticima, uvjereni da drugi nemaju svoje križeve, varaju se. Imaju ih i najbogatiji, i najuspješniji, i najmoćnijih, i najugledniji, pa i naizgled najzdraviji. To je ljudski život, život koji je dar s kojim se moramo znati nositi, ne očekujući uvijek čuda. A da samozvani karizmatici i iscjelitelji nisu zadnja utjeha ponekim kršćanskim vjernicima, vidi se po tome što kad se ne uspiju njihovim polaganjem ruku riješiti tereta života, idu hodžama. A ako i tu ne uspije, trče vračarama. Razlog za to leži u tome što nije lako nositi križ, misleći da ga onaj drugi nema. Križ je sastavni dio života. Uostalom, Isus ga je nosio, uvjeren da križ nije kraj.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
