Oltar (ILUSTRACIJA) /Foto: Fenix

CRKVA I PARTIJA: Tri priče iz vremena kada se vjernost Partiji dokazivala nevjerom Bogu

Bila su to vremena kada se vjernost Partiji dokazivala nevjerom Bogu.

 

ZA FENIX PIŠE: Dr. Jure Burić

jure buric jpg
Dr. Jure Burić / Foto: Fenix (O.A.)

Onoga trenutka kada bi se potpisala pristupnica „Titinoj Partiji”, potpisala bi se i ispisnica Crkvi. U crkvu potpisnik više pomoliti nosom nije smio, a kad bi netko od njegovih umro, on ne bi smio biti niti na ispraćaju u kapelici ili crkvi. Nama sa strane je to bilo sve tužno i jadno gledati i takvu bruku podnositi.

Ali, bilo je i iznimaka koje bi obradovale. Evo jedne od njih. Moj rođak Ante ozbiljno se zabavljao s jednom zgodnom Ravanjkom koja je radila u Zadruzi i bila član Partije. Radno mjesto nisu drugačije ni mogli dobiti ukoliko nisu bili “partijaši”. Tako došlo vrijeme kad se naš Ante trebao ženiti i svatove sazivati. Vjenčanje je naravno trebalo biti u Ravanjskoj crkvi, s čim se “partijci” nisu slagali. Oni su na sve moguće načine Antu odgovarali da im “članicu” u crkvu ne uvodi. Ante nije odustajao. Crkva i gotovo.

Službeni razgovor

Videći kako nema koristi od daljnjeg odgovaranja, pozovu oni jedno jutro na  “službeni razgovor” u općinu. Ante se odazove, a nakon razgovora svrati kod nas doma kako bi nam priču i ispričao!

-Moja Jurinice” reče Ante mojoj babi Ivani (žene su vjenčanjem “dobivale pravo” nositi ime po svome mužu, moj djed zvao se Jure pa je moja baba zato bila “Jurinica”- danas toga više nema) i mojoj majci: Čim sam se pojavio na vratima dočeka me puna soba delegata “partije” i počeše me uvjeravati”!

-Znaš li ti druže Ante što ti nama radiš i kakvu nam sramotu nanosiš. Stana je član partije i ona u crkvu ne smije, a ti dobro znaš kad bi to i učinila, ona na posao u Zadruzi više ne bi mogla računati. Daj se čovječe urazumi. Vjenčajte se lijepo u općini kako to rade i ostali drugovi. Okani se te tvoje crkve, rekoše oni Anti.

Sramoti „Partiju“

Slušam ja, veli Ante i kad su se svi s govorima i uvjeravanjima izredali upitam ja njih mogu li ja sada nešto upitati” Možeš druže Ante, samo ti pitaj, rekoše „partijci“. Tada Ante upita njih: E, kad je tako ajte vi meni fino odgovorite za koga se moja Stana udaje, za vašu Partiju ili za mene? Za te druže Ante, odgovoriše. E, pa ako se ona udaje za me, bit će onako kako ja hoću, a ne kako vi kažete. Vjenčanje će biti u crkvi ili ga nikako neće biti, ispriča Ante kako je završen razgovor nakon kojega se Ante digao i rekao: Ovo smo završilu i ja odoh dalje mojim poslovima. Naravno da je vjenčanje bilo i to veličanstveno s puno svatova (svi tada na okićenim konjima) u crkvi. I ja sam živi svjedok jer sam cijelo vrijeme, od općine do crkve, išao kao dječačić uz mladence svirajući im što sam znao i umio na mojoj maloj harmonici.

Evo i drugi slučaj, ali malo tužniji. Jednom doktoru umrije otac. Doktor bi dok se nije upisao u “Partiju” redovito bio u crkvenim procesijama, pa i križ nosio. Ali od kad se bio upisa u “Titinu partiju” u crkvu više nije zalazio. Čak ni kada mu je otac umrao ni tada, kada mu po običaju očev mrtvački sanduk u crkvu uniješe, taj doktor dođe do crkvenog praga i tu zastade. Pomaknu se u stranu kako bi drugi u crkvu mogli ući, ali on ne uđe. Što je tada kontao i kakve su mu se misli u glavi “rojile”, to valjda samo on zna. Sudbina je htjela da, kada su njega na posljednji počinak nosili, njegov mrtvački sanduk su unijeli u crkvu kroz ona ista vrata ispred kojih je on ostao kada su ispraćali njegova pokojnog oca. Ali bilo je to drugo vrijeme kada više nije bilo ni Tite ni Partije, a on sam se prije smrti obratio i ponovno počeo ići u crkvu.

Nisu svi bili zločasti

Navest ću i treći slučaj koji je poučan, a i s dokazom kako ni svi “partijci” nisu bili zločesti. Priča ide ovako.  “Mali Mato” je bio općinski službenik.  Bio je mali po rastu (zato su ga tako i zvali), a velik po ljudskosti. Ja blažeg i boljeg čovjeka nisam poznavao u našem kraju. Što bi naš narod rekao “golo dobro”. Mato je sa svojom ženom imao dva sina. Kad je starijem došlo vrijeme Svete krizme, majka ga uputi na pripreme kod našeg svećenika don Đure, pa na kraju na Krizmu s ostalom djecom pred biskupa Čulu! Nakon Krizme žurno se sastaje općinski komitet „Partije“ na koji je pozvan i “Mali Mato”. Govornici se redaju, a zajednički zaključak je kako “Mali Mato” više neće biti njihov član jer je sina u crkvi krizmao i veliku im sramotu nanio. Samim tim gubi se i posao, dakle plaća od koje je obitelj živjela.

Na koncu razgovora “predsjedavajući” upita ima li još netko nešta za reći. Javi se Miloš. Ondašnji šef željezničke stanice koji je uvijek na sebi imao službeni sivi “šefovski” sako. E, ovako: imam ja nekoliki pitanja za našega druga Matu. Mato tko je uputio malog na vjeronauk u crkvu, ti ili tvoja žena? Moja žena šefe, odgovori Mato. A tko ga je na tu vašu krizmu uputio, ti ili tvoja žena? Mato sliježe ramenima i ponizno odgovori: “moja žena druže šefe”. Dobro, a je li mali sad živ i zdrav, je li se djetetu što loše dogodilo? Nije šefe, s malim je sve u redu, odgovori Mato. Pa o čemu onda drugovi pričamo, zagrmi šef. Dijete je na vjeronauk poslala žena, a ne Mato, na krizmu ga uputila opet Matina žena, a ne Mato, djetetu se nije ništa dogodilo. Pustite čovjeka na miru i završimo ovaj sastanak, rekao je šef kojem se nije bilo pametno zamjerati. I tako je naš “Mali Mato” krizmao sina i nije izgubi posao.

Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić

Pogledajte drugo

(FOTO) Grlić Radman: Hrvati u SAD-u pomogli su Hrvatskoj politički, kao i humanitarno slanjem velike pomoći

Hrvati u SAD-u pridonijeli su međunarodnom priznanju Hrvatske i danas su njen neformalni promotor, istaknuo …