Skriven među vinogradima i srednjovjekovnim zidinama uz Rajnu, Bacharach je jedan od najljepših malih gradova Njemačke. Grad s tek dvije tisuće stanovnika stoljećima čuva priče o trgovcima, vitezovima, pjesnicima i putnicima, a svojom bajkovitom ljepotom osvaja svakoga tko u njega zaluta.
Piše: Marijana Dokoza
Postoje mjesta koja poželimo vidjeti zato što to žele i mnogi drugi, mjesta za koja kažu da ih čovjek mora posjetiti barem jednom u životu. Postoje i neka druga mjesta, ona u koja stignemo gotovo slučajno, u koja zalutamo. Ta mjesta nas zateknu nespremne i ostanu u nama zauvijek.
Meni se to dogodilo s Bacharachom. U njega sam zalutala sasvim slučajno, želeći nećakinji koja je stigla iz Hrvatske pokazati nešto drukčije od svega što nudi veliki grad. Nisam ni slutila da ću zakoračiti u prizor nalik bajci sličnu onima koje sam čitala kao dijete. Dok sam prolazila njegovim uskim ulicama, među starim kućama i kamenim zidinama, činilo mi se kao da ne hodam kroz mjesto, nego kroz vrijeme. Kao da susrećem ljude kojih odavno nema, čujem njihove korake, njihove glasove i njihove živote utkane u svaki kamen neke kuće.
Iznad svega, imala sam osjećaj da slušam sam Bacharach kako mi pripovijeda svoju priču, onako kao starac koji zna da se najljepše priče pričaju onima koji ih mogu čuti. Ispričat ću vam priču o Bacharachu, i nadam se da ćete je poželjeti sami proživjeti.
Više zanimljivosti: OTKRIVAMO: Gdje se u Hessenu nalazi najmanja i najuža kuća i „Kuća krvnika“
Bacharach je grad, ali toliko je malen i slikovit da mnogima više nalikuje selu iz bajke nego gradu. Službeno nosi status grada još od srednjeg vijeka. Nalazi se u njemačkoj saveznoj zemlji Falačko-Porajnje u dolini srednje Rajne, a danas ima tek oko dvije tisuće stanovnika. Zbog toga ga posjetitelji često doživljavaju kao veliko selo, no povijesno je bio važan trgovački i vinski centar na Rajni te je imao gradska prava, gradske zidine, kule i tržište – obilježja pravoga srednjovjekovnog grada.
Tisuću godina povijesti
Ispod ljepote ovog grada koji leži odmah uz obalu Rajne skriva se gotovo tisuću godina povijesti, toliko slojevite da se čovjeku učini kako svaki kamen nosi vlastito sjećanje.
Grad se prvi put spominje još u ranom srednjem vijeku, a svoj procvat doživljava u vrijeme kada je Rajna bila jedna od najvažnijih europskih trgovačkih cesta. Vino iz okolnih vinograda putovalo je odavde prema sjeveru Europe, a Bacharach je postao jedno od najvažnijih trgovačkih mjesta srednje Rajne. Povijest grada toliko je neraskidivo povezana s rijekom da se čini kao da Rajna ovdje protječe kroz njegovu dušu.
Burg Stahleck je srednjovjekovna utvrda koja se uzdiže iznad grada i doline Rajne i izgađena je u 12. stoljeću / Foto: Fenix (N. Šare)
„Izgubljeni raj uz Rajnu“
U njemačkoj romantici 19. stoljeća Bacharach je često prikazivan kao mjesto gdje putnik, tražeći bogatstvo ili slavu, na kraju shvati da su mir, dom i jednostavan život veće vrijednosti. Zato se grad ponekad simbolično koristi kao slika „izgubljenog raja uz Rajnu“.
„Bakhov oltar“
Grad se često povezuje s rimskim bogom vina Bakhom (Bacchusom), pa narodna predaja kaže da ime Bacharach potječe od izraza “Bacchi Ara” – „Bakhov oltar“.
Iznad grada uzdiže se Burg Stahleck, utvrda koja već gotovo devet stoljeća bdije nad dolinom. Nekada jedna od najvažnijih utvrda njemačke savezne zemlje Falačko-Porajnje, stoljećima je nadzirala promet na rijeci i čuvala moć svojih gospodara. Uništena je u ratovima 1689. godine, zajedno s velikim dijelom grada, a potom je desetljećima stajala kao ruševina, sve dok nije obnovljena u 20. stoljeću.
Stara kuća iz 1368. godine je gotovo čudesno preživjela stoljeća
U samom srcu Bacharacha stoji građevina koju je gotovo nemoguće zaobići, a da je ne zamijetite. Zovu je Altes Haus (Stara kuća). No taj skromni naziv skriva jednu od najpoznatijih i najfotografiranijih kuća na cijeloj Rajni. Podignuta u današnjem obliku 1586. godine, a prema natpisu na pročelju njezini korijeni sežu sve do 1368., Altes Haus smatra se jednim od najstarijih i najbolje očuvanih srednjovjekovnih drvenih zdanja uz Rajnu. Dok su mnoge povijesne građevine Bacharacha stradale u požarima i ratovima, ova je kuća gotovo čudesno preživjela stoljeća, zadržavši svoj izvorni karakter. S četiri zabata, malim ugaonim tornjićima i bogatom drvenom konstrukcijom izgleda kao da je upravo izašla iz ilustracija neke stare knjige bajki. Pred njom sam zastala duže nego pred mnogim dvorcima. Možda zato što dvorci govore o moći, a stare kuće o ljudima.
Nije slučajno što su je opjevali pjesnici Rajne i što je postala dijelom književnosti i glazbe. Austrijski skladatelj Robert Stolz toliko je volio ovo mjesto da je upravo Altes Haus odabrao kao pozornicu svoje operete „Kad procvatu male ljubičice“.
Ako Bacharach ima lice, onda je to upravo Altes Haus. Malo nagnuto pod teretom stoljeća, dotaknuto vremenom, ali još uvijek uspravno i dostojanstveno.
Najtužnija priča Bacharacha
Pored dvorca nalazi se neobična građevina od crvenkastog kamena koja se poput ukazanja pojavljuje među vinogradima. To je Wernerova kapela, možda najljepša i najtužnija priča Bacharacha.
Na prvi pogled izgleda kao romantična ruševina iz neke stare gravure. Takvom su je vidjeli i umjetnici 19. stoljeća, kada je cijela dolina Rajne postala simbol njemačkog romantizma. No njezina povijest ima jednu bolnu priču. Kapela je nastala nakon događaja iz 1287. godine, kada je smrt dječaka Wernera nepravedno pripisana židovskoj zajednici. Lažna optužba izazvala je progone i stradanja nedužnih ljudi. Stoljećima kasnije povjesničari su nedvojbeno pokazali da su te optužbe bile neutemeljene. Danas obnovljena ruševina je spomenik vrhunskoj gotičkoj gotičkoj arhitekturi.
Povijest uvijek ima dvije strane – tamnu i svijetlu
Možda me upravo zato Bacharach toliko dirnuo. Jer nije savršen kao kulisa. U njemu nema samo ljepote nego i povijesti, a povijest nikada nije sastavljena samo od svijetlih boja, od radosti i lijepih legendi. Ovdje se uz bajku uvijek nalazi i jedna tužna priča koja služi kao opomena. Uz vino i pjesmu stoje ratovi, rušenja i ljudske pogreške. I baš zato grad djeluje stvarno.
Šetajući njegovim ulicama, imala sam osjećaj da hodam kroz knjigu koja još nije završena. Negdje sam pročitala kako su ispod drvenih greda starih kuća prolazili trgovci vinom, hodočasnici, vojnici, pjesnici i putnici.
Neki su ovdje dolazili zbog posla, neki zbog vjere, neki zbog ljubavi, a neki, poput mene, sasvim slučajno.
Možda je upravo u tome tajna Bacharacha. Veliki gradovi često nas zadive svojom veličinom, ali mala mjesta osvoje nas svojom pričom. Ne traže nude nam vrevu i mnoštvo zanimljivosti. Dovoljno im je da zastanemo.
A kada jednom zastanete u Bacharachu, teško je otići. Jer dio vas ostane među vinogradima, pod zidinama Stahlecka i uz stare gradske zidine, slušajući kako grad i dalje pripovijeda svoju priču onima koji imaju vremena čuti je.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
