Prošlog tjedna je hrvatski kratkometražni igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića, osvojio Zlatnu palmu na 77. Filmskom festivalu u Cannesu u okviru službenog natjecateljskog programa kratkih filmova.
Za Fenix-magazin piše: Hrvoje Olujić
Kako se radi o prvoj Zlatnoj palmi za hrvatski film od osamostaljenja države Hrvatske, hrvatski i drugi mediji su tu temu iz različitih kutova obrađivali i objavljivali.
Ovom prigodom ne bih ulazili u tehniku filma, glumu, kameru i brojne stručne i tehničke detalje, već u samu priču filma koja je perfidno postavljena i ima veliku rupu.
Priča opisuje trenutke iz 1993. godine kada se u vlaku na relaciji Beograd-Bar dogodio monstruozan masakr. Iz vlaka su srpski zločinci izveli skupinu ljudi koja su imala muslimanska imena i strijeljali ih.
Među putnicima u vlaku se nalazio i Tomo Buzov, Hrvat (tako prenose mediji), koji je bio oficir tzv. Jugoslavenske narodne armije (tzv. JNA) koji je te 1993. godine išao u posjetu sinu koji je služio tu istu već tada zločinačku JNA. Bio je to pokolj koji se dogodio u vrijeme agresije na Hrvatsku i BIH od strane srpskih postrojbi kojima su takvi zločini bili uobičajeni, da ne kažemo dnevna razonoda.
Doista treba kazati kako je Tomo Buzov u tom trenutku učinio veliku stvar. Nećemo biti malodušni i sumnjati kako bi malo ljudi imalo hrabrost tako što učiniti.
Ali, idemo postaviti situaciju malo drugačije i sa par pitanja. Što je dotični, ako je bio Hrvat, 1993. radio u Srbiji kao oficir tzv. JNA? Dvije godine prije toga po Hrvatskoj su njegovi prijatelji i kolege iz tzv. JNA radile neviđenu agresiju (a možda je i on osobno bio uključen u tu agresiju i ratne operacije: možda u planiranju, u logistici ili je možda poput brojnih srpskih pobunjenika nakon Oluje bio samo „kuhar“), palile i ubijale od Dubrovnika, Škabrnje, Like, Banovine, Slavonije, Vukovara.
Postavlja se još i pitanje: što je kao tako hrabar i pošten čovjek, usto i Hrvat, radio te 1993. godine u JNA?
U redu, bilo je i Hrvata koji su pobjegli ili preselili u to vrijeme u Srbiju (recimo Bruno Vuletić, „veliki alkarski vojvoda“ ili glumac Rade Šerbedžija) te još neki koji su vjerovali u Jugoslaviju. Moguće je da su takvi mogli tada raditi i kao čistači ulica, prodavali bureke i štošta drugo, ali nisu baš morali biti u tzv. JNA.
U tzv. JNA se plaća u to vrijeme nije zarađivala samo brojeći municiju ili metlom gurajući opuške po betonskom nogometnom igralištu garnizona u Surdulici. Hrvatska je, posebno na početku velikosrpske agresije trebala vojnog kadra, časnika koji će obučavati i voditi mlade i golobrade hrvatske mladiće, koji će ih naučiti vojnim vještinama, a prije svega kako da sačuvaju vlastiti život.
Mogao je Tomo ostati i u Hrvatskoj, prebjeći i staviti se još 1990. ili 1991. godine na raspolaganje HV-u i braniti Hrvatsku. Mogao je samo ostati u Hrvatskoj i ne braniti je, ne činiti jednostavno ništa kao i oni jugo-oficiri koji su jednostavno ostali u Hrvatskoj i, ne stajući u njezinu obranu, samo utapali tugu u ispijanju jeftinih rakija i vinjaka, pelinkovca za smirenje želuca ili najjeftinijih hrvatskih vina.
Hajdemo postaviti situaciju i ovako: ako je Tomo Buzov i bio Hrvat te po zadatku ostao u tzv. JNA, onda mu treba podignuti spomenik i proglasiti ga herojem. Ako nije, a bio je kao Hrvat u neprijateljskoj JNA, onda su četnici u vlaku za Bar „roknuli svog“ ili blaže rečeno „Tomo je poginuo od prijateljske vatre“.
Nama starijima, koji smo proživjeli agresiju na Hrvatsku, scenarij nagrađenog filma zaudara na „priču o dobrom oficiru JNA“, a kakvih priča smo se propaloj tvorevini nagledali i naslušali jer su slični scenariji pisani u beogradskom Zastava filmu.
Sada samo čekamo da netko napravi „neovisan“ i „umjetnički“ film o obitelji Zec, zločinu počinjenom iz koristoljublja, kroz koji će se, onako neupadljivo, provlačiti šahovnica. Još najbolje da to bude financirano novcem HAVC-a i „neovisnih izvora“. Ne bi se začudili da takav film hrvatskim novcem napraviti neki neovisni filmski umjetnik iz Srbije. Jer oni su inače poznati po tome „kako ne iskrivljuju povijest“, a i „velike brojke im idu dobro“. Tako bi priča bila zaokružena.
A kako se baš nitko nije sjetio snimiti film o stradaloj hrvatskoj djeci iz Slavonskog Broda. Pa, ne zna im nitko ni imena, jer o tome pričati „nije fancy“. Ili kako se nitko nije sjetio snimiti film o junaku domovinskog rata Mili Blaževiću – Čađi koji je svojom žrtvom spasio brojne civile? E, sad, tko je Čađo?
Fenix-magazin/SIM/Hrvoje Olujić
