U mjesecu prosincu 1991. godine živio sam u franjevačkom samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu. Ratno je vrijeme. Split je bio pun prognanika i izbjeglica. U samostanu je otvoren Caritas. Pomoć je stizala iz inozemstva. Stizali su lijekovi, hrana, odjeća i obuća…Svakoga jutra kolone ljudi čekale su pred vratima samostanskog Caritasa.
Piše: Fra Jozo Župić
Evo što sam jednoga jutra doživio, zapisao i kao spomen na Vukovar i Škabrnju želim prenijeti čitateljstvu Fenix-magazina:
Od ranih jutarnjih sati pred našim Provincijskim karitasom u samostanu Gospe od Zdravlja izmjenjuju se osobe svih uzrasta i iz različitih krajeva. To su naši prognanici i izbjeglice. Svakoga dana nova lica. Pitam tako jednog jutra odakle su? “Osvakle oče!” I slušam “Abševci kod Vinkovaca, Nijemci kod Vinkovaca, Ružić, Gradac Drniški, Oklaj, Maovice, Parčić, Vrlika, Potravlje, Satrić, Miljevci…”
Tužna lica, zaplakane oči, uzdasi, iščekivanje, zabrinutost, molba, sve se to može pročitati s njihovih lica, a i riječi to potvrđuju. Pitam ih: “Recite mi, što bi bilo najpotrebnije u ovom času za vas i vaše?” Jedna će žena: “Sve nam je uništeno, opljačkano, zapaljeno. Smješteni smo po hotelima ili u privatnim kućama, ali nam treba rublja!”
A onda poput bujice, svi progovoriše i naglas izrekoše čega sve treba: obuće, dječje hrane, mlika, kašice za djecu, praška za pranje, posteljine, deka, lancuna, štogod za dicu, čajeva u kesicama, šećera, čarapa za muške i ženske, crnih i svakojakih, crne robe za starije žene, posebno one kojima je netko poginuo, koju jaketu, papuče za djecu, kaput, mantil, donji veš, bunde, ručnika, šampona za kosu…”
Ulazim u prostoriju gdje se dijeli roba. U bijelim mantilima studentice i studenti koji poslužuju: Mile, Davorka, Darija, Ankica, Željka, Darko, Davor, Ivica, Martin i Tonka.
Za vrijeme odmora pitam ih o njihovim iskustvima sa strankama i imaju li kakvih problema. Davorka je rječita i s puno osjećajnosti priča o jednom djedu iz Vukovara. Sina su mu ubili. Bile su mu 42 godine. Za ženu i nevjestu sa dvoje djece ništa ne zna. Odvezeni su u Srijemsku Mitrovicu…
Jedna malecka od 3 godine došla je s bakom i pjevala nam je pjesmu “Hrvatine”. Iz Lišana su. Pitamo je kade će se vratiti u Lišane a ona će: “Kad se smiri situacija.” Na pitanje moga kolege kakva je situacija, ona će: “Skroz luda!”. Saznajem od mladih da je najteže sa starim ljudima. Nema “škure” robe kako oni kažu. Za mlađe se nađe.
Razlika je doživjeti ljude iz Vukovara i ove naše iz Dalmacije. Ovi iz Vukovara ne gledaju na boju, kroj, zadovoljni su sa svim što im se dade. Najviše su nas pogodile starčeve suze koji je izgubio sina.
Ostavih mlade koji s ljubavlju obavljaju posao milosrdnih Samaritanaca i pomislih na sve one koji se uključiše u ovu dobrotvornu akciju Caritasa. Gospodine, budi im plaća!
Fenx-magazin/SIM/Fra Jozo Župić
