U Rimu, gradu u kojem se milijuni turista svakodnevno guraju prema Koloseju, Fontani di Trevi i Vatikanu, skriva se jedno od njegovih najneobičnijih mjesta – crkva u kojoj počiva oko 4.000 ljudskih kostiju. U crkvi Santa Maria della Concezione dei Cappuccini nalazi se kripta u kojoj su lubanje, kosti i ostaci kapucinskih redovnika pretvoreni u zidove, svodove i lustere.
Piše: Marijana Dokoza
Na samom ulazu posjetitelje dočekuje natpis: „Ono što ste vi danas, mi smo nekada bili; ono što smo mi danas, vi ćete jednoga dana biti. “Natpis je ispisan na latinskom jeziku i stoji na ulazu u u Kapucinsku kriptu (Crypta Cappuccina).
Ono što na prvi pogled izgleda kao mračni prizor, zapravo je jedno od najdubljih razmišljanja o životu, smrti i prolaznosti koje Rim skriva pod svojim ulicama. Upravo u toj crkvi osjetila sam ono što odavno nisam.
Crkva od kostiju u srcu Rima
Kapucinsku crkvu nazivaju još i Crkvom od kostiju / Foto: Fenix (MD)Većina turista koji stignu u Rim nikada ne posjeti crkvu ispod koje se nalazi mjesto gdje su zidovi, svodovi, oltari, pa čak i lusteri oblikovani od ljudskih kostiju. Ne zato što ih takvo mjesto ne bi zanimalo, nego zato što za njega jednostavno ne znaju. A to je, vjerujem, prava šteta.
U Rimu sam bila više puta. Obišla sam sve ono što se, po nepisanom pravilu, mora obići: trgove, fontane, bazilike i spomenike pred kojima su predugi redovi ljudi, toliko dugi da vam se čini kao da ljudi ne prestaju dolaziti čak ni noću. No, nedavno sam se ponovno zatekla u Rimu I ovaj put odlučila sam da će biti drukčije.
Nije mi se više dalo probijati kroz mase samo da bih ponovno vidjela ono što sam već vidjela. Poželjela sam pronaći Rim koji se skriva iza razglednica, mjesta o kojima se ne govori baš tako često prilikom razgovora o Rimu. Zato sam počela ispitivati lokalce. Pitala sam ih što je u gradu doista zanimljivo, a da se pred ulazom ne čeka satima. Gdje oni odlaze kada žele osjetiti pravi duh Rima.
I upravo su me ti razgovori odveli do mjesta koja nikada ne bih pronašla slijedeći turističke vodiče.
Tamo mi se vratio osjećaj koji već dugo nisam osjetila i koji mi je neopisivo nedostajao. Onaj rijetki trenutak kada uđeš u neku znamenitost i ne promatraš samo njezine zidove i ono što nudi, nego imaš dojam da si zakoračio u neko drugo vrijeme. Kao da su ljudi koji su ondje živjeli tek nakratko izašli iz prostorije, a ti si ostao sam među njihovim pričama. Kao da prošlost gotovo možeš dotaknuti rukom. Promatrala sam te kosti kapucinskih redovnika i kao da nisam gledala kosti nego njihove vlasnike koji tuda prolaze, ili ljude koji njihove kosti “utkaju” u te zidove i svodove. Neopisiv je osjećaj kad vam se čini kao da ih upravo gledate žive u tim kostima.
U crkvi počiva oko četiri tisuće kapucinskih redovnika
Ako se zateknete u Rimu, posjetite crkvu Santa Maria della Concezione dei Cappuccini. Možda nećete imati osjećaj koji sam ja mala, ali iz te crkve nećete otići isti kao kad ste u nju ušli.
Naime, u ckrvi Santa Maria della Concezione dei Cappuccini, koja se nalazi u rimskoj ulici Via Vittorio Veneto, počiva oko četiri tisuće kapucinskih redovnika, ogranka franjevačkog reda. Njihove kosti nisu ondje završile zbog nekog mračnog razloga niti su izložene kako bi šokirale posjetitelje. Naprotiv, cijela kripta nastala je kao duhovna poruka.
Crkva je izgrađena između 1626. i 1631. godine po nalogu pape Urbana VIII., a njezin nastanak usko je povezan s moćnom obitelji Barberini. Upravo je kardinal Antonio Marcello Barberini, brat pape i sam kapucin, nakon dovršetka crkve naredio da se posmrtni ostaci redovnika prenesu iz starog kapucinskog groblja u novu kriptu ispod samostana.
Tako je nastalo jedno od najneobičnijih mjesta kršćanskog svijeta.
Prema službenoj povijesti kapucina, kripta nije zamišljena kao kosturnica u kakvima se posmrtni ostaci samo pohranjuju. Redovnici su kosti svoje pokojne subraće pažljivo slagali u ornamentalne uzorke. Od lubanja, rebara, kralježaka i bedrenih kostiju nastajali su križevi, rozete, cvjetni motivi i pješčani satovi. Čak su i lusteri oblikovani od ljudskih kostiju.
Danas se procjenjuje da se u kripti nalaze ostaci između 3.700 i 4.000 kapucinskih redovnika koji su živjeli između 16. stoljeća i 1870. godine.
Za današnjeg posjetitelja takav prizor može djelovati morbidno. Međutim, kapucini su na njega gledali potpuno drukčije.
Prema službenom tumačenju muzeja i reda, svrha kripte bila je molitva i razmatranje prolaznosti života. Redovnici su ovamo dolazili kako bi promišljali o smrti, vječnosti i vlastitom odnosu prema Bogu. Kako piše i na službenim crkvenim stranicama kosti su postale svojevrsna propovijed bez riječi.
U tome se krije i smisao poznatog latinskog natpisa: Quod vos estis nos fuimus; quod nos sumus vos eritis. („Ono što ste vi danas, mi smo nekada bili; ono što smo mi danas, vi ćete jednoga dana biti.“)
Sjeti se da ćeš umrijeti
Kako kažu i vodiči kroz ovu kapucinsku crkvu, natpisom se nije želio izazvati strah, ili nekakvo upozorenje. Kapucini su njime željeli poručiti da su svi ljudi jednaki pred smrću, bez obzira na bogatstvo, položaj ili moć. U njihovoj duhovnosti ta je misao poznata pod nazivom memento mori – „sjeti se da ćeš umrijeti“.
Zemlja iz Jeruzalema u kojoj su pokapani redovnici
Kripta krije i jednu zanimljivu predaju koja se prenosi stoljećima. Prema kapucinskoj tradiciji, papa Urban VIII. naredio je da se u kriptu dopremi zemlja iz Jeruzalema. Redovnici su potom pokapani upravo u toj zemlji. Povjesničari ne mogu sa sigurnošću potvrditi tu priču, ali ona i danas zauzima važno mjesto u predaji kapucinskog reda.
Tko su Kapucini
Kapucini su red unutar Katoličke Crkve, nastao u 16. stoljeću kao reformna grana franjevaca. Njihovo službeno ime je Red manje braće kapucina (lat. Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum), a naglašavali su strogo siromaštvo, jednostavan život, propovijedanje i skrb za siromašne i bolesne.
Ime “kapucini” dolazi od karakteristične šiljaste kapuljače (tal. cappuccio) koju su nosili na habitima. Bili su poznati po asketskom načinu života i snažnom naglasku na pokoru i duhovnu obnovu.
U Rimu su posebno povezani s crkvom Santa Maria della Concezione dei Cappuccini, uz koju se nalazi i poznata kapucinska kripta. Ta kripta je ukrašena kostima tisuća preminulih kapucinskih redovnika, što je trebalo simbolizirati prolaznost života i poziv na skromnost i duhovno razmišljanje.
Među kapucinima je i jedna žena
Među kostima se nalazi i jedna osoba koja već stoljećima pobuđuje znatiželju posjetitelja. Riječ je o kosturu žene prikazanom s kosom u jednoj i vagom u drugoj ruci, simbolima smrti i Božjeg suda. Službeni muzej navodi kako je moguće da se radi o pripadnici obitelji Barberini, često nazvanoj „princezom Barberini“, no za to ne postoji konačan dokaz. Ipak, sama činjenica da muzej spominje tu mogućnost pokazuje da nije riječ samo o turističkoj legendi.
Zanimljivo je da je crkva iznad kripte gotovo suprotnost onome što se nalazi ispod nje. Dok podzemlje govori o smrti i prolaznosti, unutrašnjost crkve krase vrijedna djela velikih majstora baroka poput Guida Renija, Domenichina, Pietra da Cortone i Andree Sacchija. Crkva je ujedno bila prva u Rimu posvećena Bezgrješnom Začeću Blažene Djevice Marije, više od dva stoljeća prije nego što je papa Pio IX. 1854. godine tu istinu proglasio službenom katoličkom dogmom.
Danas se u sklopu kompleksa nalazi Muzej i kripta kapucina, gdje se mogu vidjeti slike, dokumenti i liturgijski predmeti reda. Među najvrjednijim djelima ističe se slika „Sveti Franjo u meditaciji“, koja se pripisuje slavnom Caravaggiu.
Ipak, bez obzira na umjetnička djela i povijesne zanimljivosti, najveći dojam na posjetitelje ostavlja upravo poruka kripte. Kapucini ni danas ne žele da se ovo mjesto promatra kao bizarna atrakcija ili „kuća strave“. Za njih je ono prije svega izraz franjevačke duhovnosti – siromaštva, poniznosti, svijesti o prolaznosti života i nade u uskrsnuće.
Možda upravo zato Kapucinska kripta već gotovo četiri stoljeća izaziva jednaku reakciju kod svojih posjetitelja: najprije šok, zatim znatiželju, a na kraju duboko razmišljanje o vlastitom životu.
Jer poruka koja stoji na njezinu ulazu jednako je snažna danas kao i prije nekoliko stotina godina: „Ono što ste vi danas, mi smo nekada bili; ono što smo mi danas, vi ćete jednoga dana biti.“ O toj poruci ćete razmišljati još dugo nakon što odete iz crkve, pa i iz Rima. Ja jesam!
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
