Nijemac Michael Schweiger (47) iz Freiburga je inicijator nedavno održanog susreta između hrvatskih nogometnih klubova SC Croatia iz Freiburga i BSK-Termia iz Bizovca.
Nogometaši Freiburga su boravili u uzvratnom posjetu nogometašima u Bizovcu. Mnogi će se upitati zašto baš Nijemac organizira susrete hrvatskih klubova, a on će im odgovoriti; zbog svojih pokojnih bake i djeda.
Michael Schweiger njeguje sjećanje na očeve roditelje koji su rođeni u Bizovcu kao i njegov otac. U Njemačku su došli nakon 2. svjetskog rata, smjestili se pored Bodenskog jezera, ali Bizovac i rođake i prijatelje nikad nisu zaboravili. Michael je četiri godine odrastao s bakom i djedom i slušao priče o njihovoj prvoj domovini.
– Naučio sam puno o hrvatskoj kulturi, tradiciji, glazbi.., sve su to sa sobom donijeli iz Hrvatske i njegovali u Njemačkoj. Hrvatska je bila njihova druga domovina, a ja sam je zavolio uz njih – govori Michael Schweiger.
Baka je umrla 1988., a djed 2000. godine. Michael je nastavio njegovati sve ono hrvatsko što je naučio uz njih. Želio je ostvariti kontakt sa svojim rođacima u Bizovcu, a kad je to učinio shvatio je da bolje govore hrvatskim nego njemačkim jezikom. – Tada sam i ja odlučio učiti hrvatski jezik – smije se.
Težak život
Baka mu je, kaže, rado odlazila u Bizovac iako joj je u to vrijeme komunizma bilo teško. – Uvijek je imala problema na granici. Zadržavali su je jer su vidjeli da i ima njemačko ime i prezime a da je rođena u Bizovcu pa su je sumnjičili kao špijuna. Djed je bio policajac. Bojao se odlaziti u Hrvatsku i dugo je zbog toga patio – prisjeća se Michael.
Otkriva kako im nije bilo lako kad su nakon 2. svjetskog rata iz Hrvatske došli u Njemačku.
– Ovdje su ih nazivali „ciganima“. Bili su na velikoj prekretnici u svom životu, ni u Hrvatskoj, niti u Njemačkoj. Njemačko državljanstvo su dobili 1956.godi¬ne, a do tada su bili građani bez države. Bili su jako tužni i puno su o tome govorili – prisjeća se.
Zbog te njihove tuge za prvom im domovinom, odlučio je oživjeti njihovu uspomenu i uspostaviti jače veze s Bizovcem. To je i učinio. – Želim češće odlaziti u bakin i djedov Bizovac – odlučan je.
I za nedavnog posjeta Bizovcu s hrvatskim nogometašima iz Freiburga, Michael, otac troje djece, se osjećao dobro. – Moja djeca ponekad ne razumiju kako je moguće da se toliko zanimam za neku zemlju i želim učiti njezin jezik. Ali, ja se u Bizovcu ne osjećam kao turist, već kao domaćin. Moje je srce tamo, a moja supruga to razumije jer je upoznala moje baku i djeda i slušala o njihovoj ljubavi prema Hrvatskoj – kaže Michael koji je prikupio jako puno dokumentacije o svojim precima te neka pisma iz vremena 2. svjetskog rata.
Rad s djecom s posebnim potrebama
Michael Schweiger želi Hrvatskoj pomoći i kroz posao kojeg radi. U jednoj je školi osposobljeni asistent za djecu s posebnim potrebama. Čuo je da Hrvatska ima velik problem s nedostatkom asistenata ili novcem za asistente. Pokušat će organizirati neke akcije kroz koje bi pomogao na tom području. Ističe koliko je važno da djeca s posebnim potrebama imaju svoje asistente koji će im pomoći da se uključe u redovan sustav obrazovanja i svladaju prepreke. Naravno, to ovisi i o stupnju njihove invalidnosti.
– Djeca s kojom radimo, nažalost, uz već postojeći hendikep imaju i druge bolesti poput govornih mana, bolesti srca…, zato u školi imamo liječnika i medicinsku sestru koji pomažu u najtežim slučajevima. Nastojimo cijeli razred uključiti u pomoć djeci s hendikepom kako bi im se omogućilo što normalnije školovanje, počevši od predškolske dobi pa do zanata ili studija. Nastojimo im omogućiti i adekvatnu praksu u nekoj tvrtki, želimo da se osamostale za život. Takva djeca su jako privržena svojim učiteljima i mi nastojimo u prvih pet godina što bolje osposobiti dijete da bude samostalno – govori Michael.
Koliko Njemačka pridaje važnosti asistentima za djecu s posebnim potrebama govori i podatak kako u Michaelovoj školi radi tri asistenta na petero bolesne djece.
– Mi moramo svakom djetetu napraviti školski plan, za svako dijete posebno , što može i što mu je potrebno, može li nešto učiniti samostalno ili treba konstantno asistenta i medicinski nazor. Važno je paziti što govorimo kako se djeca ne bi previše emotivno vezala uz nas, te kako bi ih mogli što bolje osposobiti za samostalni život – kaže Michael te ističe kako je najteže s djecom koja trebaju stalnu medicinsku pomoć, koja imaju sonde, pa se asistenti moraju osposobiti za promjenu sonde.
Mnogi misle da je njegov posao iznimno težak i stresan, ali Michael kaže: Za mene je ovo lijep posao, posao o kojem ne možete baš sve znati iako stalno učite, planirate, razmišljate. U mojoj grupi su osmero djece i svi su jako različiti, nikad ne znaš što će biti novo. Ta djeca su jako osjećajna, iskrena, zahvalna i mi dobijemo jako puno osjećaja od te djece. Oni su zbog svog zdravstvenog stanja uvijek uz odrasle i brzo se uz njih i vežu.
Pokušavamo koliko je moguće češće da se druže sa svojim vršnjacima. Je li težak posao? Rekao bih da je ovo posao koji daje jedan lijep smisao životu – zaključio je Michael Schweiger.
Fenix-magazin/Blago Džajkić
