Njemački bračni ugovor pruža pouzdanu zaštitu – ali samo dok bračni partneri žive u Njemačkoj. Svatko tko se, iz bilo kojeg razloga, odluči preseliti u inozemstvo – primjerice radi nižih poreznih stopa u Švicarskoj, Italiji, Portugalu ili Dubaiju, ili pak radi života u austrijskim planinama – sa sobom doduše nosi svoju imovinu, ali ne nužno i pravni režim koji je štiti. Pitanje gdje ugovor “putuje” s vama, a gdje biva retroaktivno poništen, predstavlja ključan problem za međunarodno mobilne parove, no rješenje se može implementirati unutar jedne jedinstvene isprave.
Slučaj je u praksi mnogo češći nego što se čini. Njemački par prije braka pažljivo ovjeri ugovor kod javnog bilježnika: ugovore modificiranu zajednicu stečene imovine, izuzmu tvrtku iz izravne podjele, umjereno prilagode izjednačavanje mirovinskih prava te unesu preambulu koja dokumentira njihove motive. Iz njemačke perspektive, to je ogledni primjer uspješne zaštite imovine (Asset Protection).
No, ako par godinama kasnije zbog posla preseli u Švicarsku i ugovor ostavi u sefu, u slučaju razvoda švicarski sudac otvara pitanje primjene mjerodavnog imovinskog prava koje može potpuno obezvrijediti njemačke dogovore.
Zbog izostanka izričitog izbora prava, supružnici automatski i retroaktivno – od dana sklapanja braka – potpadaju pod švicarski režim sudjelovanja u stečevini (Errungenschaftsbeteiligung). Njemački ugovor u svojim ključnim imovinskopravnim odredbama ostaje bez učinka, jer jednostavno nije “prešao” granicu.
3 KLJUČNE ČINJENICE O MEĐUNARODNOM RIZIKU ZA BRAČNE UGOVORE:
Zaštita imovine ovisi o lokaciji i upravljanju: Čim životni uvjeti poprime međunarodni karakter, zaštita imovine u braku prestaje biti isključivo tema obiteljskog prava, već postaje pitanje lokacije i upravljanja (Governance). Promjena prebivališta ne mijenja samo porezne obveze i nasljeđivanje, već može potpuno pomaknuti režim po kojem se imovina dijeli u slučaju razvoda. Pogrešno je promatrati razvod kao jedinstven pravni blok; imovinskopravne posljedice razvoda zapravo se raspadaju na nekoliko neovisnih statuta koji nakon selidbe mogu krenuti posve različitim smjerovima.
Četiri statuta koji se razdvajaju prilikom selidbe: Prvi je imovinskopravni statut (pitanje dijeli li se stečevina ili imovina postaje zajednička), koji je unutar EU-a uvelike unificiran Europskom uredbom o imovinskim režimima za brakove sklopljene od 29. siječnja 2019. Drugi je statut razvoda (pretpostavke samog razvoda) reguliran Uredbom Rim III, koja vrijedi u užem krugu država koje nisu potpuno podudarne s članicama Uredbe o imovinskim režimima. Treći je statut uzdržavanja, koji se redovito pomiče prema novom pravu uobičajenog boravišta. Četvrti je izjednačavanje mirovinskih prava (Versorgungsausgleich), što je njemačka specifičnost koja u većini stranih pravnih sustava uopće ne postoji ili se rješava kroz potpuno drukčije mehanizme.
Tri skupe zablude koje uništavaju kapital: Prva zabluda glasi da je EU pravo svugdje isto, što nije točno jer se zakonski imovinski režimi članica drastično razlikuju – od njemačke zajednice stečevine do talijanske zajedničke imovine. Druga zabluda je da njemački ugovor automatski vrijedi svugdje, dok u stvarnosti izvan EU-a (poput Švicarske ili Emirata) on bez izričitog izbora prava ne pruža pouzdanu zaštitu. Treća zabluda je stav da će se sve to urediti kasnije u inozemstvu – primjeri poput Portugala pokazuju da naknadne izmjene imovinskog režima zakonski uopće nisu dopuštene nakon sklapanja braka, a u trenutku razvoda redovito izostaje i spremnost druge strane za potpisivanje bilo kakvog novog ugovora.
Brzi pregled šest ključnih inozemnih destinacija
Kako se različite države odnose prema njemačkim ugovorima i bračnoj imovini objašnjava Christian Hansen, odvjetnik i osnivački partner u uredu Steinpichler RAe u Münchenu, koji se bavi porezno učinkovitim međunarodnim strukturiranjem imovine i tvrtki:
Švicarska: Kao država izvan EU-a, Švicarska ne primjenjuje Europsku uredbu o imovinskim režimima, već vlastito međunarodno privatno pravo. Bez izričitog izbora prava, imovinski režim određuje se prema stvarnom zajedničkom prebivalištu, a selidba u Švicarsku uzrokuje promjenu statuta retroaktivno na dan sklapanja braka. Ovo je slučaj s najvećim potencijalom za neugodna iznenađenja, a rješava se isključivo ugovorom ili pismenim odabirom prava u korist domovinskog prava.
Austrija: Primjenjuju se Uredba o imovinskim režimima i Rim III. Međutim, zakonski imovinski režim tamo nije zajednica stečevine, već odvojenost imovine tijekom braka, uz sudsku podjelu bračne stečevine i uštede prema načelu pravičnosti nakon razvoda. Umjesto njemačke matematičke logike, na snagu stupa sudačka procjena. Za brakove od 2019. statut određen uredbom ostaje važeći pri odlasku, ali se nadležnost i provođenje mijenjaju, dok stariji brakovi potpadaju pod austrijsko međunarodno privatno pravo.
Češka: Sudjeluje u Uredbi o imovinskim režimima, ali ne i u Uredbi Rim III. Imovinsko pravo je stoga usklađeno s EU-om, ali se statut razvoda ravna prema autonomnom češkom pravu, gdje je zakonski režim zajednica stečevine. Češka je školski primjer da “EU” ne znači “jedinstveno pravo”.
Italija: Zakonski imovinski režim je comunione legale dei beni, što znači da sve što je stečeno uz naknadu tijekom braka postaje zajedničko vlasništvo. To je potpuna suprotnost njemačkom sustavu u kojem svaki supružnik ostaje samostalni vlasnik svoje imovine, a nastaje tek obveza novčanog izjednačenja. Za poduzetnike je ovo iznimno opasno: udjeli ili nekretnine stečene tijekom braka mogu drugog supružnika učiniti suvlasnikom, što donosi ogroman rizik za upravljanje tvrtkom koji nadilazi običnu novčanu isplatu.
Portugal: Zakonski režim je zajednica stečevine (comunhão de adquiridos). Ključna specifičnost koja iznenađuje njemačke klijente jest da portugalsko pravo u pravilu uopće ne dopušta izmjenu imovinskog režima nakon sklapanja braka. Tko računa na to da će stvari rješavati naknadno na terenu, doživjet će pravni brodolom.
Dubai i Ujedinjeni Arapski Emirati: Koncept imovinskog režima ili izjednačavanja stečevine u kontinentalnoeuropskom smislu ovdje ne postoji. Od 1. veljače 2023. za nemuslimane vrijedi Savezni dekret-zakon br. 41/2022 o građanskom osobnom stanju – sekularni režim s razvodom bez utvrđivanja krivnje. Automatska podjela na pola ne postoji; sud o financijskoj kompenzaciji i uzdržavanju odlučuje po slobodnoj procjeni, a bračni ugovor može sadržavati pravila za razdoblje tijekom i nakon braka. Zato je ovdje ključno aktivno ugovoriti izbor domovinskog prava i ugovorne regulative, umjesto nadanja u automatizme.
Kako sastaviti “putno sposoban” bračni ugovor?
Svi ovi međunarodni rizici mogu se uspješno kontrolirati unutar jedne jedine, kvalitetno konstruirane javnobilježničke isprave. Za potpunu pravnu sigurnost preko granica, ugovor mora sadržavati sljedeća četiri stupa:
1. Dvostruki izbor prava: Europska uredba o imovinskim režimima dopušta izričit odabir prava mjerodavnog za imovinske odnose, dok Uredba Rim III omogućuje isto za pravo razvoda. Ugovor koji treba putovati s vama mora izričito sadržavati oba odabira prava, a ne samo imovinskopravnu klauzulu. Ako se želi retroaktivni učinak od početka braka, to se mora posebno ugovoriti jer naknadne izmjene u pravilu vrijede samo za budućnost.
2. Međunarodna formalna postojanost: Ugovor mora biti sastavljen i ovjeren tako da može izdržati zahtjeve kontrole oblika i sadržaja kako u matičnoj državi, tako i u državi useljenja. Detaljna preambula koja dokumentira polaznu ekonomsku situaciju pomaže stranim sudovima prilikom procjene pravičnosti ugovora.
3. Posebno osiguranje za treće zemlje: Za države izvan EU-a, poput Švicarske ili Emirata, opći EU izbor prava nije dovoljan. Tamo je potreban izbor prava koji je važeći prema njihovom lokalnom međunarodnom privatnom pravu. Prije same selidbe u treće zemlje, preporučuje se hitna potvrda ili dopuna ugovora prema tamošnjim pravnim propisima.
4. Usklađenost s društvenim i nasljednim ugovorom: Posebno u talijanskom slučaju zajedničke imovine, ugovor o osnivanju društva (tvrtke) mora kroz klauzule o imovinskom režimu, otpremninama i vinkulaciji spriječiti da bračni drug zakonom postane suosnivač ili član uprave. Bračni, društveni i nasljedni ugovori moraju biti u potpunom skladu i ne smiju proturječiti jedan drugome.
Skriveni porezni rizik: Promjena obiteljskopravnog okruženja nosi i ozbiljne porezne zamke koje se često previđaju u klasičnom obiteljskom savjetovanju. Prijelaz u strani imovinski režim može ugroziti nasljedno-porezne olakšice fiktivne zajednice stečevine prema njemačkom pravu, dok sama selidba izvan zemlje, u slučaju posjedovanja udjela u kapitalnim društvima, automatski aktivira takozvani porez na odlazak (Wegzugsbesteuerung). Razvod, stoga, nije jedini imovinski šok koji selidba može izazvati.
Bračni ugovor vrijedi onoliko koliko iznosi domet njegove pravne snage. Dok god supružnici ostaju u matičnoj zemlji, on savršeno ispunjava svoju svrhu. No, čim životni uvjeti postanu međunarodni, kvaliteta same ovjere više nije jedini presudni faktor; ključno postaje pitanje nosi li ugovor sa sobom zaštitu i preko državne granice. Svatko tko planira odlazak u Kitzbühel, Zürich, Milano, Lisabon ili Dubai, trebao bi svoj bračni ugovor na vrijeme učiniti “sposobnim za putovanje”. Najbolje vrijeme za to svakako nije dan rastave, već dan kada partneri još uvijek mogu bez problema pogledati jedno drugome u oči.
Fenix-magazin/IK
