Home > VIJESTI > SVIJET > NJEMAČKA > Wollfy Krašić: Deželić i njegova obitelj su pobjegli u Düsseldorf i čudom preživjeli
Foto: Wollfy Krašić
Foto: Wollfy Krašić

Wollfy Krašić: Deželić i njegova obitelj su pobjegli u Düsseldorf i čudom preživjeli

U razmatranjima i analizama fizičkih obračuna jugoslavenskog komunističkog režima preko obavještajnih službi s političkim protivnicima u inozemstvu, prvenstveno ciljajući na ubojstva i otmice, otvara se niz pitanja. Jedno od bitnijih jest svakako na koji su se način određivali kriteriji za najradikalnije postupanje prema političkim emigrantima.

Piše:  Wollfy Krašić, hrvatski povjesničar Foto: Privatni arhiv Wollfy Krašić
Piše: Wollfy Krašić, hrvatski povjesničar Foto: Privatni arhiv Wollfy Krašić

Službeno objašnjenje beogradskog režima za ubojstva emigranata bilo je kako se radi o njihovim međusobnim obračunima. Dio javnosti bio je uvjeren kako iza takvih poteza stoji režim, a opravdanje se tražilo u objašnjenju kako se na taj način postupa prema osobama koje izravno ugrožavaju jugoslavenske građane i imovinu, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Takvo se tumačenje potenciralo i nakon propasti komunističke Jugoslavije, u istupima nekih bivših dužnosnika represivnih organa nadalje. Ukratko, ubijalo se one koji su ubijali i/ili namjeravali ubijati. Međutim, neke od osoba na koje su izvršeni atentati nije se dovodilo u vezu s planovima i akcijama koje su uključivale nasilje.

Čudom preživjeli

Jedna od takvih žrtava bio je i politički emigrant u Njemačkoj Berislav Đuro Deželić, zajedno sa svojom suprugom te kćerkom Marijanom. Svi troje čudom su preživjeli. Berislav je bio potomak poznate zagrebačke obitelji Deželić, a bio je blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Deželić je bio uhićivan od strane novog režima, a oduzeta mu je i imovina. Deželićeva je supruga potjecala iz Njemačke pa je obitelj 1956. godine ilegalno napustila Jugoslaviju, smjestivši se u Düsseldorfu, dok se Berislav angažirao u radu emigracije.

Popularan među emigrantima

Koncem pedesetih s radom je u Zapadnoj Njemačkoj započela Hrvatska socijalna služba koja je radila na pomaganju hrvatskim emigrantima, a među ciljeve organizacije ubrajalo se i čuvanje hrvatske kulture, jezika i vjere. Naravno, organizacija je djelovala i u političkom smislu, a bila je, što je bilo vrlo važno za njenu djelatnost, registrirana kod njemačkih vlasti kao humanitarna organizacija. Deželić se nalazio na čelu Službe i kao takav počeo uživati sve veću popularnost među emigrantima. Daleko poznatiji Deželić će postati kao čelnik Zajedničkog Odbora za obranu utamničenih Hrvata u Njemačkoj. To je bilo tijelo koje je skupljalo pomoć i rukovodilo pravnom obranom hrvatskih emigranata koji su se našli pred sudom zbog napada na Jugoslavenski trgovinski ured u Mehlemu 1962. godine, koji je demoliran, zapaljen, a poginuo je i domar za kojega su svi emigranti tvrdili da je zapravo oficir UDBA-e.
Hrvatsku političku emigraciju, od njenog nastanka nakon Drugog svjetskog rata nadalje, obilježio je snažan trend podvajanja. Rad na prikupljanju pomoći za optuženike bio je prvi veliki događaj, uz stvaranje kratkotrajnog Hrvatskog narodnog vijeća koje je okupilo neke emigrantske organizacije, a koji je djelovao ujedinjujuće na emigraciju.

Masovni zločini

Dakle, Deželić se prometnuo u točku okupljanja hrvatske političke emigracije. S druge strane, bilo bi nerealno tvrditi kako se oko njega mogla izgraditi nova organizacija u koju bi ušla većina političkih emigranata. No, postojala je mogućnost da Deželić i nakon akcije povodom događaja u Mehlemu bude neka vrsta koordinatora različitih emigrantskih snaga u pojedinim nastojanjima. Brojni dokumenti jugoslavenskih obavještajni službi ukazuju na to kako je jedan od njihovih glavnih zadataka bilo razbijanje i razdvajanje emigrantskih snaga, kako bi potonje što više izgubile na efikasnosti u svome protujugoslavenskom djelovanju. Mehlemski je proces izazivao znatnu pozornost u njemačkoj javnosti, a djelovao je otežavajuće i na njemačko-jugoslavenske odnose koji tada službeno nisu niti postojali, budući da je Jugoslavija priznala DDR, odnosno Istočnu Njemačku. Deželić i Odbor iskoristili su ovu situaciju te na sudu i u javnosti nudili dokaze kako jugoslavenski režim vrši masovne zločine nad Hrvatima i iste koristili kao objašnjenje za postupak emigranata u Mehlemu. Štoviše, Socijalna služba je Međunarodnom Crvenom križu u Ženevi poslala zahtjev za otkapanje masovnih grobnica vojnika NDH i civila, stradalih na koncu Drugog svjetskog rata. Sve je to iritiralo jugoslavenski režim, a ono što treba istaknuti jest i to kako napad u Mehlemu predstavlja prekretnicu u djelovanju jednog dijela emigracije prema Jugoslaviji, budući da će se u narednom periodu javljati daljnji napadi na jugoslavenska predstavništva u svijetu, ali i vršiti upadi naoružanih skupina na njen teritorij. Napad u Mehlemu zbio se na jugoslavenski Dan Republike – 29. studenog, i tako je započela tradicija prosvjeda hrvatskih političkih emigranata u velikim gradovima Europe, a onda i svijeta upravo na taj datum.

UDBA prikupila informacije o tisućama političkih emigranata

Što se tiče eventualne spremnosti da Deželić na bilo koji način sudjeluje u nasilnim akcijama protiv Jugoslavije i njenih ispostava u Njemačkoj i ostatku inozemstva, takva informacija nije zabilježena u dokumentima jugoslavenskih obavještajnih službi. Govoreći o Mehlemskoj akciji, kazao je kako nije protiv takvih akcija, no kako se one ne planiraju i ne poduzimaju s mjerama konspiracije i opreza, pa već u začetku u najvećem broju propadaju. Ovo je bio jednokratni Deželićev izlet, koji je ostao tek na iznošenju stava i nije prerastao u nikakvu akciju. Ovakve je informacije UDBA prikupila o stotinama, pa vjerojatno i tisućama političkih emigranata, i Deželić radi ovih riječi ne predstavlja iznimku. S druge pak strane, iz opisa ciljeva Socijalne službe te Deželićevog rada prilikom obrane optuženika za napad u Mehlemu, vidljivo je kako se Deželić koristio nenasilnim metodama rada. Štoviše, i neke druge njegove izjave idu u tome pravcu. U rujnu 1964. godine Deželić je u Španjolskoj navodno posjetio Vjekoslava Maksa Luburića, a ocijenili su da u sadašnjoj fazi borbe u obzir dolazi „politička i propagandna delatnost“. U kasnijem izvještaju iz iste godine stoji kako je u jednom govoru kazao da će se komunizam pobijediti moralom, kršćanskom etikom i demokracijom.
Pored Luburića, Deželić je ostvarivao i kontakte s još dvije organizacije koje su zagovarale oružanu borbu protiv Jugoslavije.

U UDB-inim materijalima o HDO-u, UHNJ-u i TRUP-u gotovo da i nema spomena o Deželiću, a one informacije koje su zabilježene, Deželića ne dovode u nikakve vezu s planovima za nasilne akcije.
S obzirom kako su se Nahid i Marijana iz Münchena preselili Deželićevima, jer je Marijana bila trudna, naoko bi se moglo učiniti da je Nahid bio prava meta, dok su Deželići ispali kolateralne žrtve. Nahid će smrtno stradati 1969. godine, baš kao i godinu dana ranije Rukavina, čime su fizički bili uništeni tvorci i vođe TRUP-a. Stoga je opravdano pretpostaviti kako se Nahida pokušalo likvidirati već 1965. godine. U trenutku upada ubojica, Marijana i Nahid nalazili su se u stanu Deželićevih. No, Marijanino svjedočenje otklanja takvu mogućnost, s obzirom kako je navela da su atentatori dan ranije pokušali navesti Deželića da se sastane s njima.

Tako ne preostaje ništa drugo doli motive za atentat na obitelj Deželić tražiti u Deželićevom radu na okupljanju emigracije i obrani optuženika u Mehlemskom procesu. Da je Deželić trebao umrijeti baš poradi toga, na neki način svjedoči i prijedlog otvaranja istrage Okružnog javnog tužiteljstva Zagreba nad Deželićem upućen istražnom sucu u kojem je stajalo kako piše neprijateljske članke, radi na ujedinjenju emigracije i kako je bio na čelu odbora napadača iz Mehlema. Ono što je novost u vijestima o Deželićevu djelovanju jest opaska kako potiče na nasilnu promjenu režima. Isto bi se moglo pripisati stotinama i tisućama političkih emigranata koji su barem jednom izgovorili kako Jugoslaviju treba srušiti da bi Hrvatska bila slobodna i očito je pridodana da bi se opravdalo radikalno djelovanje protiv Deželića. Ono što je također indikativno, jest da se suradnik „Maksimirski“ susreo s Kulenovićem nakon atentata, a on je kazao da su pokušaj ubojstva izvršili udbaši i to kao osvetu za smrt Momčila Popovića – osobe koja je stradala prilikom napada emigranata u Mehlemu. Iako tvrdnja da se država osvećuje za ubojstvo jednog svog službenika djeluje pomalo neozbiljno i neuvjerljivo, treba kazati kako se u svjedočenju nekih bivših djelatnika jugoslavenskih obavještajnih službi pojavila informacija kako su stanoviti ljudi i strukture tražili da se odobri atentat na Miru Barešića, kao osvetu za sudjelovanje u ubojstvu jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića.

Jedno od glavnih obilježja rada jugoslavenskih obavještajnih službi među hrvatskim političkim emigrantima bilo je zastrašivanje, koje se u pojedinim slučajevima vršilo vrlo brutalno. Mehlem i akcije koje su uslijedile mogle su potaknuti hrvatsku političku emigraciju na aktivnije protujugoslavensko djelovanje. Dio emigranata mogao je slijediti primjer mehlemskih napadača, što se i počelo događati. Jugoslavija je sada mnogo pozornosti morala početi posvećivati obrani svojih granica od upada naoružanih grupa ili slanja eksplozivnih naprava recimo vlakovima koji su putovali u Jugoslaviju, kao i diplomatskih i ostalih predstavništava diljem svijeta.

Kako su se u to vrijeme organizator akcije Rafael Medić, kao i osoba koja je ubila Popovića, Franjo Perčić, nalazili u zatvoru, Deželić je očito trebao poslužiti kao primjer kako djelovanje protiv Jugoslavije neće proći nekažnjeno. Stanoviti podaci pokazuju kako je bilo više slučajeva u kojima je UDB-a, poradi nekih poteza hrvatskih političkih emigranata, od koji su neki uključivali nasilje, reagirala još nasilnije, pri čemu joj, prvenstveno zbog nedostatka kvalitetnih informacija, nije bilo toliko bitno da djeluje prema pravome krivcu, koliko da što brže i što brutalnije izvrši kontraudarac. Činjenica kako Deželić nije učinio ništa da životno ugrozi nekog jugoslavenskog građanina ili nanese materijalnu štetu nekoj jugoslavenskoj svojini nije bila bitna.

Više od autora Wollfya Krašića pročitajte u nastavku:

Wollfy Krašić: Jugoslavenski komunistički režim je demonizirao hrvatsku političku emigraciju

Pogledajte drugo

Devcic 1 (3)

Novo izgled internetskog portala Informativne katoličke agencije

Informativna katolička agencija 20. rujna je predstavila svoj novi izgled. Novi portal ika.hkm.hr još je ...