Već duže vremena razmišljam o objavljivanju pisma pokojnog Antuna Mikića o „koloni smrti“ koja je usko povezana s onim što se naziva Bleiburškom tragedijom. Spomenuti, stariji gospodin, kojega nisam poznavao osobno, obratio mi se prije petnaestak godina za vrijeme ljetnih odmora s molbom za pomoć. Nekoliko dana kasnije došao je ponovno i predao mi pismo s molbom da ga po mogućnosti jednoga dana objavim.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Kao sudionik „Križnog puta“, opisao je tragediju koja je pogodila hrvatski narod poslije Drugoga svjetskoga rata. Na četiri stranice prikazao je detaljno svoja sjećanja iz „kolone smrti“. Prošli rat u devedesetim godinama, uzrokovan srpskom agresijom na Hrvatsku i BiH, bio je tragičan za hrvatsko i bošnjačko stanovništvo općine Orašje.
Za vrijeme brutalne agresije na tu malu posavsku općinu stradalo je, prema podacima istraživača Nedjeljka Nedića 400 branitelja i civila ( Nedjeljko Nedić, Veliko Stradanje). Ogromne žrtve za jednu malu općinu koja je, izuzmu li se srpska okolna sela iz kojih je izvršena agresija JNA i četnika na nenaoružano hrvatsko i bošnjačko stanovništvo, brojala oko 24 tisuće stanovnika, uglavnom Hrvata.
Ona još gora tragedija zbila se u Drugom svjetskom ratu i poraću. S obzirom na to da je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata na području općine Orašje živjelo nekoliko tisuća Hrvata manje nego 1991., može se govoriti o pravoj tragediji, jer je u periodu između 1941. do 1945. poginulo 996 Hrvata, gotovo dva i pol puta više nego u obrambenom ratu spomenutih devedesetih godina.
O veličini tragedije govori i činjenica da je ogromna većina stradalih Hrvata po završetku rata u „koloni smrti“ bježeći pred osvetom partizana, pripadala domobranima i civilnom stanovništvu. Može se pretpostaviti da je ista sudbina zadesila i druge hrvatske većinske krajeve u BiH, kao i u samoj Hrvatskoj.
Nažalost, niti danas nema ozbiljnih istraživačkih studija koje bi se bavile žrtvama cjelokupnoga hrvatskoga naroda za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, pogotovo onoga koje nije pripadalo ustaškom pokretu, niti je bilo na koji način uprljalo ruke u ratu. Istina, nakon Domovinskoga rata, posvećena je velika pažnja tim žrtvama, ali ne i sustavno istraživanje broja žrtava i uzroka koji su doveli do toga.
Istina, do osvete je došlo od strane onih partizana koji su pripadali komunističkom pokretu, ili su se nakon nekoliko godina četnikovanja pridružili partizanima. Nešto o tome, na svoj način, progovara i bošnjački intelektualac Adil Zulfirkarpašić, pišući o stradanjima bošnjačkoga stanovništva od strane četnika uz Drinu, navodeći da su ti isti zločinci mahom prešli kasnije u partizane.
Ono što je važno u izvještaju Zulfirkarpašića, koji je i sam pripadao partizanskom pokretu, jest činjenica da je Tito znao za to. Što više, spomenuti gospodin govori o tome da je i sam upozorio Tita na prisutnost tih četničkih zločinaca u partizanskim redovima, na što je ovaj nezainteresirano reagirao. U tom kontekstu bi se moglo s pravom zaključiti da je Tito znao i za ono što se u poraću 1945. događalo s hrvatskim izbjeglicama.
Zašto nije reagirao? Zašto nije spasio barem domobrane i civile. Odgovor se na to može pronaći jednostavno u njegovoj komunističkoj ideologiji i obuzetošću vlašću. Da je komunistima bilo stalo do slobode naroda i radnoga čovjeka, čime su se hvalili desetljećima, ne bi za vrijeme njihove vladavine od njihove ruke stradalo preko 100 milijuna ljudi u svijetu. Vlast je bila slađa od istine i ljubavi prema čovjeku.
Uostalom, kad se radi o Titu, to se pokazalo kasnije i u onome što se događalo na Golom otoku, gdje su žrtve većinski pripadale srpskom narodu. Zasigurno, pored komunista u partizanskim redovima i u partizane preobučenih četnika, krivicu za stradanje hrvatskoga naroda za vrijeme i poslije Drugoga rata snose Pavelić i bolesnici oko njega koji su vjerovali kako se hrvatski narod od srpske tiranije, i svega onoga što s događalo nakon ubojstva hrvatskih poslanika u Skupštini u Beogradu, može spasiti suradnjom s njemačkim nacistima.
Čitajući sljedeće isječke iz opširnoga pisma gospodina Antuna Mikića, mogli bi današnji političari izvući mudru pouku. Opisujući zastrašujuće ponašanje partizana prema zarobljenicima, sustavna ubojstva, i teror nad iscrpljenom kolonom, Mikić piše među ostalim:
U taj čas dođe crni Mercedes i iziđe krupan nizak čovjek, pobijele kose, zatiljak za vratom. Strkaše se oficiri, postrojiše i pozdraviše ga, šapće se Koča Popović, glasno pita Simo jesi li “ugonjo”, odgovara Simo: jesam general druže majore, al neće da slušaju. Što neće, što neće? U Maribor kasarni mora se ubiti na struju sve 41-e roblje. Od tog auta bio sam 4-5 metara i vidio čuo. Smijem svjedočiti i na nebu poslije smrt.
Tako do Srijema. Kad ulazimo u selo a puni trotoari naroda s korpama na rukama i suzama na licu, znamo da je to katoličko selo, korpe su pune komada kruha, krofni i pita, oni bi se bacali na nas a stražari partizanski ne daju. Ulice su preširoke u Slavoniji. Kad ulazimo u drugo selo a puni trotoari ljudi s motkama i palijama stare osovine od kola i vratila od stativa onda znamo da je to srpsko selo…U kojigod grad dođemo prvo je pitanje: je l’ de pravo kaži koliko si zaklao Srba? A ja Srbina nikad ni za uvo povukao nisam a kamoli zaklao, sedamnaest mi je godina tek…Vode ni otkuda, rekoše moramo piti svoju mokraću, što smo i nastavili… Na livadi grupa civila jedan se približi s lovačkom puškom te opali u jamu, jedan naš rob zaglasi ode njegova ruka.
U ti moment stiže veliko crno motor-bicikle, skoči s njega kršni oficir s brčićima s pram nosa i odmah viknu: što je što se jadi a iz one rupe viču druže – gospodine pucaju u nas. A on za revolver tko je pucao i pripeo pravo civilu u čelo, prokaza se dođe taj pred njega i odmah ga ubi na mjestu. Kaže se da je to neki Andrija Hebrang te s nas ubi njihova lovca. Naređenje bijaše vidite onaj bunar na livadi i betonsko korito te one bačve, sve četiri po četiri da se napije vode i napuni svoje posuđe.“
Bilo bi dobro kad bi ovaj kratki isječak pročitali i oni koji su organizirali ili podržali demonstracije u Sarajevu protiv mise za žrtve Bleiburga. Niti jedni zločini se ne mogu opravdati drugima. Nažalost ideologije, pogotovo one destruktivne, odgajaju ljude tako da vide samo sebe i svoje interese. Rijetko ih zanima tuđa muka.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
