Dok se početkom svibnja obilježava obljetnica vojno-redarstvene operacije Bljesak, za neke obitelji taj datum nikada nije samo povijest. On je osoban. I bolan. Jedna od tih obitelji je i obitelj Obrljan.
Među poginulim hrvatskim braniteljima bio je i Ivan Obrljan – rukometaš, kapetan i čovjek kojeg Ivanska nije zaboravila.
Put prema Bijelim stijenama
Bilo je jutro 2. svibnja 1995. godine.
Hrvatske snage kretale su se preko Krički prema Rađenovcima. Među njima i Ivan Obrljan, pripadnik čazmanskog bataljuna 2. bojne 105. bjelovarske brigade.
Popeli su se na brdo gdje su već bili specijalci iz Zagreba i Bjelovara, a zatim nastavili prema neprijateljskim položajima na području Bijelih stijena.
U jednom trenutku Ivan je zazvao svog kuma i suborca Ivicu Boka:
„Kumić, kumić, odi, idemo mi.“
Nekoliko sekundi kasnije – rafal.
Metak ga je pogodio u trbuh. Nije bilo izlazne rane.
Borba za život
Suborci su odmah potrčali prema njemu.
Nosili su ga na rukama kroz težak teren. Bio je iscrpljen, ali svjestan. Kako bi ga lakše transportirali, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila.
Ivica Bok ga je putem pokušavao održati pri svijesti, davao mu vode i bodrio ga.
Ivan je ponavljao:
„Kumić, zima mi je. Pio bih vode.“
Nosili su ga sve do sela, odakle je prevezen u Bjelovarsku bolnicu.
Učinili su sve što su mogli ali rana je bila preteška.
Istoga dana, 2. svibnja 1995., Ivan Obrljan preminuo je u bolnici u Bjelovaru. Imao je 36 godina.
Između dva grada – jedan život
Roditelji i brat živjeli su u Varaždinu, ali Ivan je ostao u Ivanskoj, kod svoje tete, gdje je živio, radio i igrao rukomet.
Ivanska je bila njegov dom.
Ondje je završio osnovnu školu i započeo rukometni put. Bio je vratar, odličan, kako ga opisuju. Rukomet je igrao gotovo dvadeset godina, bio kapetan momčadi i planirao postati trener.
Bio je, kako su ga opisivali oni koji su ga poznavali – izniman dečko.
Rat i sudbina obitelji
U rat odlazi kao dragovoljac 1. studenoga 1991. godine. Prošao je brojna ratišta, uključujući i Vukovar, prije nego što je poginuo u Bljesku.
Ali tragedija tu nije završila.
Njegov mlađi brat Emilijan bio je pripadnik 7. gardijske brigade „Pume“, jedne od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske. Prošao je rat i sva ratišta, ali teret rata ostaje i nakon što oružje utihne.
Preminuo je 2009. godine.
Iste godine obitelj je izgubila i majku Zlatu.
Otac Emilijan ostao je sam sa sjećanjima na svoje sinove i suprugu, noseći tiho teret gubitka sve do svoje smrti.
Ime koje se vratilo na teren
Ipak, priča o Ivanu Obrljanu nije ostala samo u prošlosti.
Iza njegova brata Emilijana ostali su supruga i troje djece. Najstariji sin nosi ime Ivan – po stricu kojeg nikada nije upoznao, ali čiju priču nosi u obitelji, u sjećanju i na rukometnom terenu.
I on igra rukomet.
Možda upravo zato taj detalj toliko snažno dira. Jer ondje gdje je jedan Ivan morao stati, drugi je nastavio. Ne kao zamjena, nego kao tiha obiteljska nit koja se nije prekinula.
U dvorani koja nosi ime njegova strica, uz memorijalni turnir koji svake godine okuplja one koji pamte, ime Ivan Obrljan i dalje živi — kroz sport, kroz obitelj i kroz generaciju koja dolazi.
Ivanska koja pamti
U Ivanskoj njegovo ime nije samo uspomena.
Sportska dvorana nosi njegovo ime. Svake godine održava se memorijalni turnir. Biraju se najbolji vratari – baš kao što je i on bio.
Ali važnije od svega – ljudi ga pamte.
Ne kao ime na spomeniku.
Nego kao čovjeka.
Više od povijesti
Operacija Bljesak ostaje zapisana kao velika vojna pobjeda.
Ali iza nje stoje obitelji.
Priče koje nisu završile 1995.
Priča Ivana Obrljana jedna je od njih.
I zato, dok se govori o Bljesku, za neke to nije samo povijest.
To je Ivan.
S dubokom zahvalnošću sjećamo se svih hrvatskih branitelja koji su svojom hrabrošću, žrtvom i ljubavlju prema domovini sudjelovali u stvaranju slobodne Hrvatske.
Svima koji su dali život za domovinu – neka je vječna slava i hvala.
Počivali u miru!
Fenix-magazin/MMD/Jelena Trieb
