Lijepi topli dan okupan suncem s nepreglednim vrtom punim cvijeća i stabala. Neka su u cvatu, na nekima je već zrelo voće, u nekih je poput zlata žuto lišće dok su druga boja poput šarenih uskrsnih jaja. Postavljen je ogromni svečani stol.
Piše: Dr. Jure Burić
Ne vidim konobare ni ostalo uslužno osoblje, a sve je u najboljem redu i pjati i ubrusi i pribor i čaše…. ma sve. Tiha glazba, a zvučnika nigdje, kao da je netko prolijeva po vama. Ljudi je puno, i muška i ženska čeljad, svi u svečanim, a opet jednostavnim odorama. Neke već iz daleka prepoznajem, neke po slikama, neke iz života.
Čini mi se da je tu i Lazar i onaj što je skupljao mrvice s gospodareva stola, zemaljskih velmoža nema ili ih ja ne vidim. Oni su vjerojatno tamo gdje je “malo vruće”. Pored rijeke ugledam Biblijski motiv- svi su u odori iz vremena Isusa Krista, nekako uzvišeni, a svi ponizni. Najednom spazih jednog sa štapom, ma nema tko biti doli sv . Petar. On je! Sigurno! Nešto pripovjeda ili propovijeda tko će ga znati, svi su napregli uši i iščekuju. Čeka se netko, važan, važniji i od sv. Petra i cijele ove svite.
Na koncu i to saznajemo. Dolazi. On, sam naš Spasitelj sa svojom majkom i još dvojicom muškaraca, tri žene i “ohmutom” djece! O Bože moj tko bi to mogao biti? Možda Ivan i Pavao, a od žena vjerojatno Magdalena i ona druga što je našla na Uskršnje jutro prazan grob, bez Gospodina. Polako sve ću saznati samo moram biti strpljiv.
Dolaze do onog velikog stola i zauzimaju svoja mjesta. Sad se već i ostali pridružuju. Vidim sv. Ivana Pavla II, pa našeg sv. Oca Benedikta, vidim i Pavla VI kojeg poznam po slikama. Uh ima ih puno, tko bi to sve popamtio i izprepoznavao.
Oho, evo i naših na čelu s blaženim Alojzije Stepincem i kardinalom Franjom Kuharićem. Tu je i ponizni sv. Leopold Bogdan Mandić, pa blaženi Augustin Kažotić i da ih sve ne nabrajam – uglavnom svi hrvatski sveci i svetice na okupu. Tako su valjda i ostali narodi zastupljeni. Sve to sjede za stol bez ikakve žurbe i nervoze. Stol ogroman, a opet sve se dobro vidi i čuje.
Čujem Isusa kako govori, nemojte slučajno sjesti na Očevo mjesto, to je za Njega i Duha Svetoga. I tako ti se oni svi poredaju čekajući Oca. Sin će biti s desna, to znamo. Najednom uz prelijepu glazbu i moćne fanfare ugledasmo u Suncu okupana Oca i Duha Svetoga. Ma sliči mi brate na Isusa, mora – otac mu je. Jest da mu je kosa sijeda, ali sve ostalo je kao i kod Sina.
Sad će molitva! Tko će je predvoditi? Otac? Ne, Njemu se molimo! Duh Sveti, ne i Njemu se molimo, Sin? Niti on i njemu se molimo. Blažena djevica Marija? Ma ni Ona, Njoj su molitve najčešće. Eno ga. On predvodi. Onaj sa štapom uz rijeku – Sv. Petar. Dobro! Nekako mi je to i najlogičnije! Prekriže se moleći, ne dugo. Zahvaljuje Ocu, ma taman kao i mi prije blagovanja i stanu jesti.
Tko hranu donese ne vidjeh, tko uli vino u čaše – ni to ne vidjeh. Kakva je hrana, ne znam, po meni sve nešto poput one Mane kad je s Neba padala, ali ukusna, vidim po licima onih što je blaguju. Valjda svatko pred sobom vidi i miriše ono što je volio dok je na Zemlji bio. Ima i svakojakog voća, a ja ili ne vidim ili jabuka nema. Neka nema mogao bi opet netko “krivo zagristi”, pa u grijeh kao na početku svega!
Eh, baš sad si morao zazvoniti kad je bilo najnapetije. Baš mi upropasti ovaj divni, divni san. Ali, dobro. Dosta je i ovo što sam vidio jer em ne zaslužujem, em tko će mi vjerovati.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
