Pandemija koronavirusa nije poštedjela ni Ameriku. Posebne mjere uvedene su u nekoliko američkih gradova, jedan od njih je i New York gdje je između ostalog zabranjeno okupljanje i sva javna događanja.
Upravo u New York iz Zadra je nedavno otputovala Ivana Klanac-Stern koja u tom gradu živi 15 godina i radi u bolnici kao medicinska sestra. Ivana je podrijetlom iz Posedarja kod Zadra, u kojeg dolazi kad god joj to mogućnosti dopuste.
Epidemija koronavirusa koja je poharala svijet zatekla ju je u Zadru. Trebala se vratiti u New York kćerkama i suprugu i to prije nego se granice zatvore, a letovi otkažu. Ivana je za Fenix otkrila kako je taj put izgledao.
“Krenula sam iz Zadra u ranim jutarnjim satima. Vozila sam se u mom rentanom autu prema Zračnoj luci. Pojačam jače Narodni radio uvijek željna domaće glazbe i svih naših pjesama. Suznim očima natapam pogled zelenilom Ravnih kotara, crvenim krovova uspavanih kuća i veličanstvenim Velebitom u daljini. U srcu tuga do boli dok se lagano približavam Zračnoj luci.
Prije nego predam ključeve automobila još jednom pitam u Zračnoj luci vozi li avion. U ovoj “korona situaciji” stanje se mijenja iz dana u dan. EU granice su zatvorene za USA. Morala sam kupiti kartu preko Turske i otići što prije, prije nego Amerika zatvori granice i Turskoj. Otišla sam iz domovine već više od desetljeća al moje srce je zauvijek ostalo u Hrvatskoj.Teška srca i bolnom dušom svaki put odlazim u Ameriku ali svakom slobodnom prilikom i mogućnošću se iznova vraćam kući. Satrana rastrganim srcem i dušom ostavljam svoje stare roditelje, moje lipe sestre, nećake, moje mile prijateljice, rodbinu, prijatelje… Ne mogu maknuti glavusa prozorčića aviona, upijam vrhove Velebita po kojima sam tek nedavno planinarilas prijateljima.
Vučem kufer pun domaćeg maslinovog ulja, domaće rakije, domaće višnjevače što mi je mila moja mater natrpala dok mi je u konobi suznim očima u boce od coca-cole sve to ulivala. Sestre su nakupovale čokolade od riže, kinder jaja i kiki bombona za djecu. Baš sve ono što svi nekim neizgovorenim pravilom nosimo iz domovine.
Teškim koracima koračam prema šalteru u praznoj Zračnoj luci. Dočekuje me osoblje aerodroma sa kirurškim maskama na licu. Suze mi se skupljaju u uglovima kapaka dok prolazim kontrolu i sve sam bliže izlazu. Žena sa maskom na licu i plavim plastičnim rukavicama me pita sa suosjećanjem želim li rukavice. Pristojno odbijam i krećem prema izlazu. Sunce je upravo provirilo svoje prve zrake, vani osim zvuka aviona prava jutarnja proljetna tišina. Kao i svake godine kad odlazim i koračam prema avionu suze mi se slivaju sad već niz lice, ne mogu sakriti potop u očima dok me stjuardesa pozdravlja “dobro jutro” na ulazu u Croatia Airlines. Nas 6 putnika se ukrcava za Zagreb.
U Turskoj kao u drugom svijetu
U Zadru i Zagrebu u Zračnoj luci gotovo da ni nema ljudi, duty free shopovi zatvoreni, kafići zatvoreni, svi djelatnici s maskama na licu, sve izgleda pomalo sablasno i napušteno.
Stigla sam u Tursku, u Istanbul, a tamo kao da se ništa ne događa, sve radi, sve otvoreno, čak je, za razliku do prethodnih puta kad sam bila tamo na aerodromu, im je otvoren i “Bazaar” s domaćim autohtonim proizvodima hrane i kućnih stvari (prava Turska!), autohtonim nakitom, porculanskim predmetima, ukrasima. Ma nešto predivno! A što se tiče ljudi, bilo ih je mali milijun, tu i tamo se nađe netko s maskom i to je to. Kao da korona virus nije aktualan.
U avionu sam (prvi put u životu) bila na zadnjem sjedalu! Al dobro, nije bilo loše. WC je odmah tamo a i “kuhinja” koju možeš koristiti za vrijeme leta. Nekoliko vrsta sokova, vodu, vino, kolače, sendviče možeš uzimati koliko ti srce želi za vrijeme leta. Između ostalog dobiješ dva topla obroka koja stjuardese poslužuju.
U avionu smo morali popuniti papir jesmo li bili u Kini i imamo li i mi simptome kašlja i temperature. Kad smo izašli onda smo prošli još dodatni pregled gdje su nam izmjerili temperature koja je upisana na taj listić. Rečeno je svima da ostanu u kućnoj karanteni 14 dana.
Zračna luka u New Yorku gotovo prazna
U New Yorku zračna luka gotovo prazna. Većina ljudi radi s maskama. Čim sam sletjela imala sam masu poruka s posla (pisali su mi i ranije dok sam
bila tu) od menadžerice, assistant managera i direktorice Odjela medicinskih sestara. Sugerirala mi je da nazovem višu medicinsku sestru Lissa.
Lissa mi je pisala da ne moram dolaziti kod nje već je samo nazvati preko telefona da mi može dati dopuštenje da počnem raditi odmah od sutra. Bože sačuvaj! Ovdje je takva oskudica medicinskih sestara da me žele da počnem raditi što prije! Nema samoizolacije, ničega. Moj suprug Eric mi je rekao da je ovdje velika panika, da se stalno traže medicinske sestre po radiju i televiziji za rad, ima 5.000 ljudi oboljelih već, medicinske sestre rade stalno i bolesnici se stalno povećavaju, nemaju gdje biti. Nemaju dovoljno respiratora koliko ima oboljelih. S posla su mi pisali da je ludnica u bolnici.
Sve je zatvoreno kao sad i u Hrvatskoj. Pojedini restorani rade samo za “take out”, na ulicama nema nikoga, ljudi se boje razgovarati jedni s drugima, svi su zatvoreni.
Moje kćeri spavaju pokraj mene, ja sam još u krevetu, Eric se odavno probudio i uči, čuje se papiga iz prizemlja, idem skuhati i kavu. Danas se moram raspakirati, odmaram, igram s dječicom, sređujem kuću a sutra ulazim u “zonu korona virusa”….baš me zanima koliko je sad slučajeva u bolnici… I nije mi baš svejedno, moram priznati. Nije toliko zbog mene, nego da ga ne donesem kući…mada kažu da su djeca navodno otporna, ako ga i dobiju, nakon dva dana simptomi se povuku i negativni su na virus”.
Fenix-magazin/M. Dokoza
