„Od svoje majke tko će naći bolju? A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova.“ Aleksa Šantić
Po Ustavu (čl. I/2) Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira temeljem slobodnih izbora i sukladno vladavini zakona.
Piše: Tonćo Ladan
Ako ovoj odredbi pridodamo i onu iz čl. II/2 da je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda standard u oblasti zaštite ljudskih prava u BiH i po tome je iznad svakog drugog zakona, onda Bosna i Hercegovina jeste demokratska država. Njen politički narod, sastavljen je od svih njenih građana a to je oduvijek i svugdje osnova demokracije. Međutim, ustavni subjekt političkog predstavljana u Bosni i Hercegovini nije narod, nego narodne nacionalne zajednice ili kolektivi koje čine pojedinci posve određenih nacionalnih karakteristika.
Po tome ispada da je politička konstitucija ove zemlje, proturječna u sebi, da se opire teorijskim zahtjevima i zdravom razumu demokracije jer svi zvanični napori na uspostavljanju vladavine cjelokupnog naroda kao cilja, od kojeg se ne smije javno ni zakonski odstupiti, svode se na sastavljanje njezinih ustanova i procedura u službi nacionalnih ciljeva. Ni jedna nacionalna zajednica u svom demokratskom programu javno to ne priznaje jer bi tad bilo jasno kazano da na određenom cjelovitom državnom teritoriju, većinska nacionalna zajednica upravlja nacionalnom manjinom.
Osporavanje državnosti BiH
Bosna i Herzegovina je zemlja koja u međunarodnim odnosima važi za jednu kompliciranu zemlju, promatrano u ustavno-političkom kontekstu. Zemlja je podijeljena na dva entiteta i Brčko distrikt. Republika Srpska je entitet koji je visoko centraliziran, uglavnom etnički homogen, te svoju politiku od osnutka pa do danas usklađuje s politikom Srbije ignorirajući službeno Sarajevo, a pojedini političari osporavaju državnost BiH.
Drugi entitet, Federacija BiH visoko je decentralizirana, uz naglasak da su pojedini kantoni apsolutno homogenizirani gdje su Hrvati ili Bošnjaci većinsko stanovništvo. Hrvatski političari slično kao i srpski više su skloni Zagrebu nego Sarajevu.
Po primjeru svoje braće bošnjački predstavnici se znaju osloniti na Tursku kao podršku, očekujući pomoć ili zalaganje Turske za Bošnjake u BiH.
Ove podjele služe samo političarima kao glavna karika kojom kontroliraju široke mase građana širenjem straha jednih od drugih pokrivajući tako svoj politički pasivizam, kriminal, nelegalne radnje i na kraju pokrivaju stvarno ili bolje rečeno jadno stanje u svim sferama društva za koje su sami odgovorni. Političke međuetničke sukobe trebaju političari da tako skupljaju glasačke glasove iza kojih ne mora stajati nikakav rad kojim bi se doprinijelo boljem životu građana.
Spoznaja da je BiH zemlja koja ima velike potencije za razvoj, ljudske resurse koji bi iznijeli različite domaće projekte kojim bi uveliko pridonijeli ekonomskoj stabilnosti zemlje i socijalnoj sigurnosti svojih građana ne igra nikakvu ulogu u glavama tih istih političara. Zašto?
Za takav razvoj kao i ustrojstvo je potreban stručan rad i veliko zalaganje iz tog razloga to je odbačeni teret jer je lakše i jednostavnije baviti se borbom za „etnonacionalne“ interese buđenjem straha jednih od drugih, pritom neminovno ukazivati na moguće ratne sukobe.
Manipulacija masama
To je ionako dobro naučeno, isprobano sredstvo za manipulaciju masama, uz podršku politiziranih i cenzuriranih medija koji poput političara ističu svoj patriotizam i građansku preformaciju. Grubo ali istinito rečeno zahvaljujući političarima BiH je postala nefunkcionalna zemlja u kojoj se tri nacije – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – ne mogu praktično ni oko čega složiti. I ona će ostati u takvom jadnom stanju još dugo vremena.
Najveći poznavatelj takvog stanja i promicanja samog sebe je Željko Komšić. Tako on u svojoj borbi radikalnog Bošnjaka i kao hrvatski član tročlanog državnog vrha šalje šefovima diplomacija EU-a ‘non-paper’ o stanju u zemlji u kojem optužuje Hrvatsku i Srbiju za miješanje u unutarnja pitanja BiH preko stranaka koje vode Dragan Čović (HDZ BiH) i Milorad Dodik (SNSD. Naravno taj ‘non-paper’ nije razmatran niti je usuglašen na razini Predsjedništva BiH što je već uobičajena praksa komuniciranja trojice posvađanih članova državnog vrha s vanjskim svijetom.
Non Papero ili Željko Sero u njemu iznosi osobna stajališta o tome što su problemi njegove zemlje i kako bi ih trebalo rješavati. Ako pogledamo istini u oči možemo i razumjeti ovaj Komšićev istup popraćen vlastitim strahom jer se u međunarodnim političkim krugovima prvenstveno EU i SAD uveliko raspravlja o izmjenama izbornog zakona u BiH koji neće pogodovati političarima poput Željka Komšića koji bez volje hrvatskog naroda zauzimaju hrvatska mjesta u organima vlasti, niti će bilo kojeg žitelja BiH ostaviti u diskriminacijskom položaju kao ovaj današnji kojem su najviše diskriminirani Hrvati.
Da bi dodao još veću jačinu toj svojoj tvrdnji Non Papero uključuje odnosno optužuje još jednu članicu EU Sloveniju. On javnosti saopćava kako slovenački premijer Janez Janša i predsjednik Borut Pahor podržavaju raspad Bosne i Hercegovine. Ova priča kao i sve ostale vezane za Komšićev politički angažman izmišljena je radi isticanja njega samog, za potrebe Bošnjaka čijim se glasovima ponovo nada veliki hrvatski patriota i zastupnik u predsjedništvu BiH Non Papero poznatiji kao Željko Sero.
Izdajnik svoje nacije
Nitko ne osporava činjenicu da je Non Papero, Hrvat (ili mu je otac Hrvat, a majka Srpkinja), ali Hrvati u BiH ga smatraju izdajnikom hrvatske nacije, a ne njihovim predstavnikom. S obzirom na pogrešno izborno zakonodavstvo u ovoj zemlji, Bošnjaci su, kao većinska nacija u Federaciji BiH, već tri puta prevarili Hrvate i sami izabrali Željka Sera u predsjedništvo BiH. Hrvati ne samo da ga ne smatraju svojim predstavnikom, već su ga u općinama s većinskim hrvatskim stanovništvom čak proglasili nepoželjnim – persona non grata a sad će ga još zvati Non-Papera Željko Sera.
Istina jest da je Hrvatska u EU ukazala na potrebe o reformama izbornog zakona u BiH, a te iste reforme podržava i Slovenija, odnosno predlaže takve reforme izbornog zakonodavstva koje bi onemogućile Bošnjake da ponovo biraju hrvatskog predstavnika tj. Non Papera.
Uvodni dio ovog teksta odnosi se na demokraciju s političkim narodom, pa bi bio red da ga i završimo jednom ne tako davnom istorijskom činjenicom. Ono što je postojalo prije rata u Bosni i Hercegovini kao politički narod, pod plaštom ideološki shvaćenog bratstva i jedinstva je razbijeno ratom, zahvaljujući politikama etnonacionalnih političkih stranaka. Same stranke nisu proizvele rat ali su poslužile kao prenosni i izvršni mehanizam rata gurane pogrešnim političkim motivima. Pogrešan politički motiv je najpogubniji za istinu o našem vlastitom nacionalnom obilježju. Tu počiva ta skrivena zamka, željezna stupica svih naših starih i novih nesporazuma. Nije, onda, čudno što smutljivci poput Non Papera plivaju političkim vodama jer u nama samima je začet nacionalni tabu, kojeg godinama uobličavaju i zakivaju u našu svjesnost non-paperi, da bi kao takav ostao zakovan za dugo, dugo vremena.
Ako je paper na engleskom papir ili dokument, onda je non-paper valjda neki papir koji i jeste i nije dokument jer jeste službeni čim je u svim vijestima, ali ima to “non” što ga negira.
U posljednje vrijeme pojam non-paper ili transkribirani non-paper pojavio se u našem političkom životu, doslovno preveden kao ne-papir. Primjenom tog jezično političkog pravila Non Papero ostaje samo Sero.
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
NAPOMENA: Stavovi izneseni u komentarima, pismima čitatelja i kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
