Iako se u medijima često spominje zapadna politika, bilo bi puno objektivnije govoriti o američkoj političkoj strategiji.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Istina, od vremena do vremena iskažu pojedini europski političari određenu skepsu prema američkoj političkoj globalnoj doktrini, kao što je bio slučaj upada u Irak, pa ipak uglavnom se prihvaća sve ono na čemu inzistiraju Amerikanci. Ne radi se samo o pogledima na sukobe u Siriji ili palestinskom pitanju, nego i o mnogim drugima političkim izazovima. Nešto se slično može reći i za ratu u Ukrajini. Iako, dobar dio europskih političara vjeruje da će Ukrajinci teško dobiti rat protiv imperijalističke i despotske Rusije, te da bi zbog toga trebalo potražiti rješenje u pregovorima, o tome se ne razgovora previše, barem ne javno, u europskoj politici.
Nametnuti američki pogled
U vrijeme velike političke krize u Jugoslaviji, Amerikanci su uspjeli također zapadnoj politici nametnuti svoj pogled. To se odnosi prije svega na pitanje nužnosti opstanka Jugoslavije, pa do sankcija zemljama koje su se branile od velikosrpske agresije. Za samostalnost republika, opredijelili su se Amerikanci tek tada kad su shvatili da je raspad Jugoslavije neizbježan. Pa ipak nisu dozvolili da se u potpunosti sprovede u djelo oslobađanje Srba od krivih sjećanja kako je Srbija tamo gdje žive Srbi. Da su razmišljali drugačije, danas ne bi bilo Republike Srpske, niti bi se Dodik šepurio u Banja Luci, niti bi iz bosanske Posavine nestalo preko 100 tisuća Hrvata.
Kad vidimo koliko Srba živi u Njemačkoj ili Austriji, iako im je navodno u Vučićevoj Srbiji jako dobro, ne bi trebalo nikoga začuditi i to da se među srpskim ideolozima pojavi jednoga dana teza kako su i dijelovi tih država njihovi. Uostalom u Austriji i Njemačkoj živi vjerojatno više Srba nego u Republici Srpskoj. Možda pojedini američki političari povjeruju jednoga dana i u to kako je Isus bio Srbin, da je polovica Kineza srpskoga porijekla, ali i to da su Srbi najstariji narod na svijetu. Možda povjeruju čak i u priču kako su neki Tarabići veći proroci od onih biblijskih.
Srpska svojetanja Dubrovnika
Lako se može dogoditi da povjeruju jednoga dana, ovisno o njihovim interesima, čak i to da je Dubrovnik stari srpski grad. S obzirom koliko Amerikanci znaju o Europi, ne bi niti to trebalo nikoga začuditi. Uostalom, zašto ne bi povjerovali i to kad vjeruju da su Srbi najveći faktor stabilnosti na Balkanu, iako svi susjedni narodi dobro znaju da je istina ono suprotno od toga. Amerika je daleko i zbog toga često vidi ono što bi željela vidjeti. Uostalom, kako shvatiti toliko popuštanje Vučiću i Dodiku? Kako shvatiti da ne vide kako je Crna Gora već pozamašno posrnula u srbijansko naručje, iz kojeg se tek nedavno iščupala?
Politika je vraški komplicirana stvar. Moderni američki političari su toliko interesno orijentirani da često vide ono što žele vidjeti, a previde ono što se kasnije rabije o glavu drugim narodima pa i njima samima. Da nije tako, bilo bi poodavno riješeno palestinsko pitanje, što bi umanjilo mržnju Arapa prema zapadnom svijetu, ali i prema Izraelu. Upravo u tom kontekstu treba promatrati i zadnja događanja na prostoru bivše države.
Začuđujuće je koliko još uvijek ima političara u Americi koji vjeruju da se Srbe može promijeniti i privući u naručje Zapada. Možda Vučić i ne voli Ruse, budući da voli samo sebe. Pa ipak ni on niti netko drugi se neće usuditi okrenuti leđa Rusima, jer zna da bi time ugrozio vlastiti život. Ljubav Srba prema Rusima je toliko velika da je ona prema Zapadu neće nikada nadmašiti. Nažalost, slično razmišljaju i oni Srbi koji su masovno otišli u zapadne europske države zaraditi ponešto za život – koji vole zapadni novac dok im je srce puno ljubavi prema ruskom narodu.
Iracionalna ljubav prema Rusiji
Amerikanci trebaju napokon shvatiti da se srpska ljubav ne može kupiti. Toliko je iracionalna prema Rusiji da je ni glad i žeđ ne mogu umanjiti. Razlog za to ne leži u pravoslavlju ili u povijesnom političkom iskustvu, nego u uvjerenju da ih Rusi vole onoliko koliko i oni njih. Taj lažni osjećaj uzajamne zaljubljenosti liječi kompleks manje vrijednosti i izaziva uvjerenje da su u zajedništvu s Rusima veliki nebeski narod.
Vjerojatno će srpska ljubav prema Rusima iščeznuti tek tada kad u Rusiji dođe do istinske demokracije, te ruski političari poruče Srbima da ih ne zanimaju. Nažalost, do tada će, kako stvari sada izgledaju, proći još podosta vremena. U sklopu tih događanja važno je pitanje: Kada će Amerikanci progledati i shvatiti da ta srpska iluzorna ljubav prema Rusima opterećuje i BiH, državu u kojoj je stanje napeto kao i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, jer Dodik sanja o secesiji a poneki Bošnjaci o unitarnoj i islamskoj BiH.
Otriježnjeni Čović
Možda ih otrijezni Dragan Čović koji je, kako čitam u medijima, napokon shvatio da opasnost po mir u BiH, pa i susjedstvu, ne leži samo bošnjačkom unitarizam nego i srpskom secesionizam. Pa kad je on napokon progledao, trebali bi i Amerikanci. Ili su ipak Amerikanci progledali ta i njemu silom otvorili oči? Još da progledaju i Bošnjaci i shvate da BiH nema bez zadovoljnih Hrvata. Zašto bi to bilo važno? Zato što će Srbi, sve da ih jednog dana i odbace Rusi, sve da uđu i u NATO, sanjati o velikoj Srbiji.
Teško je osloboditi se stoljetnog lažnog sjećanja kako spas za Srbe leži u okupljanju svih Srba u jednu državu. Važno je pri tome ne zaboraviti da u Srbiji pored demokratskih orijentiranih političara žive i četnici zapadne i ruske orijentacije. Bojim se da Amerikanci nemaju ništa protiv onih zapadnih. Razlog više za susjede da dobro otvore oči i ne prave jedni drugima probleme gdje ih nema. Uostalom, kakav bi to trebao biti problem za Bošnjake da se Hrvati osjećaju u BiH kao svoji na svome? Istina problem jest za one koji jedno govore a drugo misle. Nažalost, ti nisu ništa bolji od četnika. Ako išta izazove sukobe u BiH bit će njihove prikrivene namjere i, kako reče obraćenik Čović, srpski otvoreni secesionizam.
Fenix-magazin/SIM/Dr. fra Luka Marković
