Protokol je knjiga koja je uvijek stajala na stolu prostorije Hitne medicinske pomoći. U njoj su se upisivali svi oni koji bi te noći zatražili pomoć i bili zbrinuti.
Piše: Dr. Jure Burić
Kao po nekom ustaljenom redu svaki od nas “dežuraca” prvo bi ujutro pregledao tu knjigu i na neki način u idućoj noći očekivao nešto slično. Ja sam toga jutra “naletio” na ime moga dobroga prijatelja Bruna Bušića.
Budući smo glavni medicinski tehničar i ja u tom trenutku bili jedini u tim prostorijama, doviknuo sam prijatelju koji je sređivao stvari kako bi ih uredne predao idućim “dežurcima”: Je li ovaj čovjek što je noćas radi traume lica i vrata, imao govornu manu?
– Jest. Kako Znaš? – upita moj Vinko.
– Pa prijatelji smo, prije par dana vodio sam ga na rendgen radi tegoba s plućima. Srećom, sve je bilo u redu. Znaš li što se dogodilo? Jel’ bila možda “prometna”?, upitao sam.
– Ne, odgovori Vinko.
A onda kao da je znao kako treba biti tiho, nastavi: – Njega su ti noćas pretukli na Stradunu.
– Zna li se tko? – upitam.
– Ne zna! On ih, naime, ne poznaje. Samo su mu iz čista mira prišli, tamo blizu Male braće i počeli ga tući. Jedva se nekako “iskobeljao” i došao k nama. Trebalo je propješačiti tih 400-500 metara!, odogovori Vinko.
Vidim da je upućen na rendgen, pa sam požurio tamo provjeriti što je bilo. Srećom ne bi nikakvih lomova, ali mi moj tehničar reče kako je dobro isprebijan!
Nedugo nakon tog nemilog događaja Bruno je napustio Dubrovnik i Hrvatsku. Ja ga više vidio nisam! Otišao je u Francusku i tamo doživio zlu sudbinu u kojoj nije bilo milosti.
Ubijen je i nikad se nije doznalo sigurno od koga. Ali se znalo za čije interese i po čijem nalogu.
Puno godina nakon “prebijanja” na Stradunu, imao sam prigodu upoznati čovjeka koji je to učinio. Bio je u odori hrvatskog vojnika i vele da je bio uzoran i hrabar. Oprostio sam mu tu njegovu mladenačku ludost i pružio mu ruku. Doduše teško, ali sam je pružio, uvjeren kako bi mu, sad ga vidjevši kao ponosnog hrvatskog vojnika, oprostio i moj prijatelj Bruno!
I drugi protokol nekolike godine kasnije
Došli su mi prijatelji iz Zagreba. Trebao sam toga dana i noći biti s njima u Dubrovniku, a ja tu noć imam dežurstvo za hitne kućne posjete. Zamolio sam moga kolegu i prijatelja sad već pokojnog dr. Japunčića da se zamijenimo. Ja ću uzeti njegovo od iduće noći, a on moje od noćas.
I ujutro idem pogledati kakva mu je bila noć. Otvorim protokol i vidim, a ne vjerujem. Umro mu je Aleksandar Ranković! Ma je li moguće. Pitam opet moga Vinka: Što bi Rankoviću?
– A prijatelju, umro je, što bi bilo, i to na doktorovim rukama.
Hvala Bogu da nije na mojim, još bi me i optužili da sam ga ubio. Gledam nešto protokol i dolazim u iskušenje istrgnuti taj list i poslati ga mom prijatelju Muji Krasničiju u Prištinu. Njemu i njegovim sunarodnjacima bio bi to neprocjenjiv dar.
Tragao sam za tim protokolom kad je uspostavljena samostalna i nezavisna država Hrvatska, ali ga na žalost ne nađoh!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
