Niz je razloga zašto sam se odlučio u autobiografskom zapisu skicirati povijest hrvatske državotvorne emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE). Zahvaljujem redakciji portala “Fenix-magazin” što u posebnoj kolumni mogu objavljivati birane skraćene tekstove i osvrte iz tog razdoblja.
Piše: Ivan Lozo (bivši gl.tajnik UHE)
Put do međunarodnog priznanja Hrvatske bio je mukotrpniji od drugih europskih naroda. Jedan od razloga tome bila je činjenica da se HDZ izvorno nije zalagao za obnovu Hrvatske državne neovisnosti, već za konfederativnu Jugoslaviju. Stoga su se Hrvati na referendumu 19. svibnja 1991. jedino mogli izjasniti je su li zato da Republika Hrvatska kao suverena država uđe u savez suvremenih jugoslavenskih republika (dakle konfederativnu Jugoslaviju) ili da ostanu u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.
Za razliku od Hrvata drugi su se narodi (Slovenci, Ukrajinci, Baltički narodi…) tada jasno izjašnjavali jesu li za ili protiv da njihove države postanu suverene i neovisne države.
Odluka Hrvatskog državnog sabora iz 1991.
Ipak je Hrvatski državni sabor 8.listopada 1991. donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ te se Hrvatska proglasila neovisnom državom. Stoga se postavlja zaključak kako se tvorci moderne Hrvatske države (HDZ) do 1991. opće nisu ozbiljno trudili kod stranih političko-medijskih krugova lobirati za stvaranje i međunarodno priznanje suverene Hrvatske države.
IVAN LOZO: Šef kabineta kancelara Kohla, dr. Friedrich Vogel, bio je protiv Rullmanna!
HDZ je očito nedovoljno nepripremljeno ušao u proces međunarodnog priznanja Hrvatske jer se politički prijatelji i lobisti na političko-medijskoj sceni ne stvaraju preko noći.
Djelovanje UHE
Hrvatska državotvorna emigrantska politička organizacija Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE) je se od svoga osnivanja 1975. zalagala za obnovu hrvatske državnosti, a kao novi i dodatni oblik borbe 1980. počela izgrađivati solidne odnose na međunarodnim političko-medijskim akterima za ostvarivanje tog cilja.
Tada je uprava organizacije na čelu predsjednika Viktora Solde iz Rheinfeldena zadužila moju malenkost kao tadašnjeg glasnogovornika od 1982. glavnog tajnika. U tome smo uspjeli i poradi toga što organizacija nije zagovarala obnovu NDH već uspostavu Savezne Republike Hrvatske u njenim etničkim i povjesnim granicama čije mjesto je vidjela u Savezu ravnopravnih suverenih europskih država.
Osim toga je UHE zastupala načelo da buduća Hrvatska ne bude članica bilo kojeg vojnog saveza, već neutralna poput Švicarske. Konačno se UHE pozicionirala kao organizacija koja čvrsto stoji na demokratsko-slobodarskim načelima koja odbija terorizam kao način borbe. Organizacija je te svoje veze iskoristila u sudbonosnim danima domovine.
Prepoznatljivost UHE
U kratkim crticama skicirat će samo nekoliko akcija po kojima je UHE postala prepoznatljiva u stranim političko-medijskim krugovima, a time i njihov ozbiljni sugovornik. Kao glasnogovornik UHE moderirao sam međunarodnu konferenciju za tisak u Bonnu povodom smrti krvnika J. B. Tita u svibnju 1980. godine. U listopadu te godine sudjelovao sam u Wiesu (Bavarska) na trodnevnom međunarodnom seminaru Centre international de formation européenne / CIFE (Međunarodni centar za europsko obrazovanje) sa sjedištem u Nici/Francuska. Tu sam upoznao niz mladih studenata i akademičara iz Paneuropske unije od koji su neki već bili u političkim vodama. Te veze su mi znatno olakšale politički rad kao kasniji glavni tajnik UHE.
U travnju 1982. sam kao glavni tajnik UHE predvodio hrvatsku delegaciju u ured Njemačkog parlamentarca dr. Friedricha Vogela koji je nekoliko mjeseci kasnije postao šef kabineta kancelara Kohla i “Hrvatski čovjek u Bonnu“. U listopadu iste godine na poziv Njemačke vlade sudjelovao sam na dvodnevnoj konferenciju u Bonnu koju je demonstrativno tijekom mog govora napustio jugoslavenski ambasador Dragutin Rožman sa svojom svitom.
Dana 12. prosinca 1985. predvodio sam prvu hrvatsku delegaciju koja je na razgovor primljena u Europskom Parlamentu u Strasbourgu. Kratko nakon toga pozvan sam na velebni dvodnevni kongres Paneuropske Unije u Goslar. Tu sam imao čast i priliku osobno razgovarati sa njemačkim kancelarom dr. Helmutom Kohlom, ali i sa zastupnicima Europskog parlamenta poput najvojvode dr. Otta von Habsburg. Dana 28.10.1988. sudjelovao sam na sveučilištu u Freiburguna predstavljanju knjige Titova biografa, Vladimira Dedijera o Jasenovcu. Dr. Habsburg je je organizatorima zaprijetio da će prekinuti predstavljane i napustiti dvoranu ukoliko meni još jednom ustupe mikrofon.
Taj moj nastup izazvao je burne pozitivne reakcije u njemačkom tisku, a polemika se vodila tjednima. Jedan komentar njemačkog autora završio je rečenicom da poziv krivotvoritelja povijesti Djedira ne služi na čast uglednom Njemačkom sveučilištu. Od 1980. do 1990. objavljivani su moji članci u tada najutjecajnijim novinama njemačkog govornog područja (Frankfurter Allgemeine Zeitung, Süddeutsche Zeitung, Neue Züricher Zeitung…).
Korištenje stečenih veza i kontakata
Godinama stečene veze i kontakte iskoristili smo u danima borbe za međunarodno priznanje Republike Hrvatske a one su se pokazale korisnima. Sve to ne bi bilo moguće da mi predsjednici UHE, nisu dali odriješene ruke na tom polju rada i da me u tome poslu godinama nisu podržavali bivši diplomat NDH dr. Drago Matković i tadašnji šef kancelara Kohla, dr. Friedrich Vogel. Svima njima i posthumno zahvaljujem.
Njemački Bundestag je 21.veljače 1991. raspravljao o situaciji u Jugoslaviji i bio suglasan sa stavom Genscherovih liberala da je neophodno da se sačuva jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije. U raspravi je jedino dr. Vogel naglasio da jedinstvo Jugoslavije, koje bi počivalo na tome da se provedu srbijanski hegemonistički zahtjevi uz pomoć JNA, ne može biti u interesu niti mirnog suživota naroda Jugoslavije, niti u interesu stabilnosti na Balkanu i u Europi. Nakon toga sam intenzivirao kontakte sa dr. Vogelom jer je on bio glavni autor Rezolucije o Jugoslaviji čije donošenje je bilo planirano 19. lipnja u njemačkom Bundestagu.
Vogelovi napori i zasluge
Njegovim velikim naporom rezolucija kojom njemački Bundestag napušta dotadašnje stajalište Europske zajednice o potrebi očuvanja jedinstva i teritorijalnog integriteta Jugoslavije je donesena. U njoj se naglašava da se narodima Jugoslavije priznaje pravo na samoodređenje, uključujući i otcjepljenje.
Taj novi Njemački stav bio je jedan veliki korak naprijed i tada jedinstven u Europi premda je državni ministar u Genscherovu ministarstvu Helmut Schäfer u posljedni čas pokušao razvodniti rezoluciju Njemačku pravcu dotadašnje politike ministara Genschera i Europske zajednice. Razlog tome je bio što se istog dana 19.lipnja 1991. u Berlinu pod predsjedanjem njemačkog Ministra vanjskih poslova Genschera sastalo 35 ministara vanjskih poslova (KESSa), među njima i SAD-a James Baker i SFRJ Budimir Lončar.
Suprotno Bonnskoj rezoluciji u Berlinu je istoga dana zaključeno da je neophodno sačuvati jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije. Ipak je ohrabrujuća Bonnska rezolucija od 19. lipnja 1991. dovela do velikog zaokreta u dijelu Njemačke politike premda su zemlje Europske Zajednice, članica KESS-a i korist Hrvatske premda je sam Genscher i posebno Francuzi i dalje zagovarali očuvanje Jugoslavije.
Genscher i Francuzi za očuvanje Jugoslavije
Crni oblaci su se navukli 28. kolovoza 1991. kada je u Genscher u Bonnu vodio odvojene razgovore sa svojim slovenskim kolegom Rupelom i hrvatskim Šeparovićem. Dok je Šeparović mlitavo izrazio želju da se Hrvatska makar de facto prizna ako to nije moguće i de jure, Rupel je nastupao državnički kao da je ministar već priznate države. Ministru Genscheru činio se zanimljio “asimetričko rješenje”, naime da Slovenija postane neovisna država, a da Hrvatska bude dio buduće jugoslavenske Konfederacije. To je tražilo hitnu reakciju.
Odmah sam kontaktirao dr. Vogela koji mi je dogovorio sastanak sa vanjskopolitičkim govornikom CDU/CSU frakcije parlamentarcem Karlom Lamersom koji je bio koordinator Njemačke vlade po pitanju međunarodnog priznanja Hrvatske. Sastanak je održan već 2.rujna 1991. u Bonnu sa Lamersovim referentom dr. Stocksom i parlamentaracom Paulom Breuerom. Na tri sam stranice sastavio i dostavio im naš stav kojega sam po uputama dr. Vogela dostavio i dr. Alfredu Dreggeru, predsjedniku CDU/CSU frakcije u Bundestagu. Dva dana nakon mog sastanka u Bonnu dr. Alfred Dregger u Bundestagu je 4. rujna 1991. izjavio “jugoslavenska državna ideja je mrtva”.
Genscherovo “preobraćenje”
Dan nakon toga sastanka, dakle 3. rujna 1991. u Den Haagu zasjedali su ministri vanjskih poslova Europske zajednice. Tada je Genscher mnoštvu tamo okupljenih Hrvata povikao onu povjesnu poznatu rečenicu: “Ne zvao se ja Hans Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku”.
Kratko nakon toga ministar Genscher u Bonnu je primio Ivonu Dončević, Stjepana Šuleka i mene. Između ostaloga nam je rekao: “Zamislite Europsku zajednicu kao 12 dječaka koji stoje na rubu bazena veoma hladne vode, a da skok u bazen znači međunarodno priznanje Hrvatske. Budite uvjereni da će Njemac prvi skočiti”.
Pismom od 11. rujna 1991. dr. Vogel me je obavijestio da je po pitanju politike prema Hrvatskoj uspio postići usklađenost s cijelom Saveznom vladom. Drugim riječima da je Njemačka vlada interno odlučila priznati Republiku Hrvatsku. Pri tome me je zamolio da se uz određene sugestije pismeno zahvalim dr. Alfredu Dreggeru.
Probijen led
Led je bio probijen i od tada sam bio aspolutno uvjeren da će Njemačka priznati Hrvatsku i za to lobirati kod europskih partnera. Dreggeru sam se pismeno zahvalio pismom od 16.rujna na čemu mi se u njegovo ime pismom od 30.rujna 1991. na tri stranice zahvalio vanjskopolitički govornik CDU/CSU frakcije Karl Lamers.
U pismu je naglasio da će CDU/CSU frakcija i dalje inzistirati kod svojih europskih partnera da se priznaju Slovenija i Hrvatska te da će biti odvjetnik u zaštiti prava Slovenije i Hrvatske.
Budući da su te činjenice bile nepoznate službenom Zagrebu o svemu sam informirao svoga suputnika kroz emigrantsku đunglu, samozatajnog Stjepana Šuleka koji je tada bio koordinator HDZ-ovih ogranaka u Njemačkoj.
Vice Vrdoljak kod kancelara Kohla
Istaknuti član predsjedništva UHE, Vice Vrdoljak iz Ludwigshafena, bio je pozvan u ured kancelara Kohla gdje je predvodio hrvatsku delegaciju pri organiziranju prvog protokolarnog prijema hrvatskog predsjednika Tuđmana kod predsjednika (kancelara) njemačke Vlade 5.12.1991.
IVAN LOZO IZ KÖLNA: Nakon 30 godina povlačim se iz aktivnog stranačkog života HSP-a
Ministarstvo vanjskih poslova RH je po hrvatskom diplomatu u Bonnu i svjedoku vremena Stjepanu Šuleku bilo upoznato doprinosom članova organizacije UHE pri međunarodnom priznanju Hrvatske od strane Njemačke.
U ožujku 1994. u Kőlnu me je posjetio predstojnika ureda predsjednika Tuđmana prof. Anđelko Mijatović sa ponudom moga ulazaka u hrvatsku diplomatsku službu.
Do toga nikad nije došlo, a niti je ijednom članu UHE ikada uručene službena zahvalnica ili pak odlikovanje. Ipak se nadam da će hrvatska historiografija nakon otvaranja svih arhiva donijeti svoj sud o ulozi članova organizacije UHE u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Fenix-magazin/SIM/Ivan Lozo
