Niz je razloga zašto sam se odlučio u autobiografskom zapisu skicirati povijest hrvatske državotvorne emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE). Zahvaljujem redakciji portala “Fenix-magazin” što u posebnoj kolumni mogu objavljivati birane skraćene tekstove i osvrte iz tog razdoblja.
Piše: Ivan Lozo (bivši gl.tajnik UHE)
U prethodnom članku bilo je riječi o najdugovječnijem i najuspješnijem hrvatskom lobistu u političkom Bonnu za vrijeme Titove Jugoslavije dr. Dragi Matkoviću iz Kölna i “Hrvatskom čovjeku u Bonnu” koji je najzaslužniji za međunarodno priznanje Republike Hrvatske, dr. Fridrichu Vogelu. Inače šef kabineta kancelara dr. Helmuta Kohla.
Prije nego li ekskuzivno za “Fenix magazin” iznesem neke do danas široj javnosti nepoznate detalje vezane za međunarodno priznanje Republike Hrvatske smatram potrebnim osvrnuti se na Njemačke novinare koje su također znatno pridonijeli međunarodnom priznanju naše Domovine.Dva su njemačka novinara europskog glasa dali veliki doprinos međunarodnom priznanju Hrvatske. To su: Carl Gustaf Ströhm te ponajviše dr. Johann Georg Reißmüller. Ako je pak vjerovati mome suputniku kroz emigrantska putovanja, kontroverznom novinaru Gojku Boriću “Umro Hans Peter Rullmann, Slobodna Dalmacija, 08.02.2000. i portalu Croativ “Kulturna sjećanja: Njemački novinari za neovisnu Hrvatsku”, 17.01.2023.) Rullman zaslužuje ostati u uspomeni Hrvata kao vrstan novinar i gotovo pohrvaćeni Njemac. No, to je subjektivno mišljenje kontroverznog Borića.
Rullmanove zasluge neusporedive s Ströhmovim i Reißmüllerovim
Povijesna je istina pak da se Hans Peter Rullmann ne može stavljati u istu kategoriju jednog Carla Gustafa Ströhma, a kamoli Johann Georga Reißmüller. Osobno sam upoznao Rullmanna a 1980.-ih, dopisivao sam se sa Reissmüllerom. Prema sudu njemačkih političara, novinara i diplomata upravo su Reißmüllerovi komentari i uvodnici u FAZ-u (Franfurter Alllgemeine Zeitung) imali su znatan utjecaj na donositelje političkih odluka u Njemačkoj, izravno i na kancelara Kohla, u vezi s međunarodnim priznanjem Hrvatske.
Hans Peter Rullmann ne samo da nije imao nikakav utjecaj na službeni Bonn, kao i na vladu kancelara dr. Helmuta Kohla a posebice ne na šefa njegovog kabineta dr. Hans Friedrich Vogela. Dotični Vogel smatrao je Rullmanna nepoželjnom osobom. U okviru ovih crtica samo napominjem da je Hans-Peter Rullmann rodom iz Hamburga. Bio je njemački novinar-publicist i angažirani ljevičar koji je 1959. u svoj ideološkoj domovini Titovoj Jugoslaviji, zatražio i dobio politički azil. Dakle, dok su Hrvati iz političkih razloga bježali iz tamnice naroda Jugoslavije na Zapad, Rullmann je bježao sa Zapada u Jugoslaviju. Kad se 1971. vratio u Njemačku kao slobodni novinar izdavao je tromjesečnjak “Ost-Dienst” koji se bavio problematikom država
istočne Europe pod komunizmom, tako i Jugoslavije. Osnovao je i “Njemačko-hrvatsko društvo” (Deutsch-kroatischen Gesellschaft e.V.) koje je izdavalo reviju Hrvatska domovina.
Osobna poznanstva
Rullmanna sam osobno upoznao krajem 1970.-ih. Kada sam početkom 1982.
posredovanjem dra. Drage Matkovića sastavljao izaslanstvo za susret s Njemačkim parlamentarcem dr. Friedrich Vogelom činilo mi se korisnim inkludirati i njemačkog novinara Hansa Petra Rullmanna. Vjerovao sam da od Savla može postati Pavao. Osim toga smo bili prisiljeni prihvaćati svakoga njemačkog novinara koji se javno zalagao za hrvatske interese. Premda sam cijenio njegov rad za hrvatsku stvar, nisam se mogao oteti dojmu da on to radi gotovo isključivo iz financijskih interesa.
Dr. Vogel prihvatio je u ožujku 1982. sve od mene predložene delegate osim
Rullmanna. Tako su u delegaciji koju sam predvodio na razgovor u kabinetu dr. Vogela u zgradi Zastupničkog doma (Langer Eugen) u Bonnu bile još četiri osobe. Najstariji bio je dr. Ernest Bauer, predsjednik “Zajednice za istraživanje hrvatskih pitanja” koja je izdavala hrvatski časopis na njemačkom jeziku “Kroatische Berichte”.
Bauer je inače bio bivši diplomat NDH koji je odmah nakon završetka rata postao suradnik njemačke obavještajne službe “Organization Gehlen” iz koje je nastala i danas aktualna njemačka obavještajna služba Bundesnachrichtendienst (BND). Ivona Dončević rođena Maixner diplomirala je socijalne znanosti i novinarstvo 1939, u Parizu a do 1945. je bila u vodstvu Uštaške sveučilišne mladeži. U emigraciji je djelovala kao Starčevićanka bliska Hrvatskoj republikanskoj stranci (HRS). Bila je neumorna dobra duša “Kroatische Berichte” i aktivistkinja u Paneuropskoj uniji sa odličnim vezama sa njenim predsjednikom najvojvodom dr. Ottom von Habsburgom.
Hrvatski emigrantski novinari
Konačno su u delegaciji bila sam dva mlađa hrvatska emigrantska novinara. Radio novinar sa Deutsche Welle Stjepan Šulek (pseudonim Krunoslav Sigetić) i dopisnik londonske Nove Hrvatske i karikarist Vladu Koretića (pseudonim Vlatko Trn).
Šulek je početkom 1990-ih postao ataše za kulturi i medije veleposlanstva Republike Hrvatske u Bonnu. Ovaj mirni i samozatajni intelektualac kasnije je postao urednik tjednika „Hrvatsko slovo“. Nedavno je u 94. godini života umro tiho i gotovo zatajeno od javnosti u svom rodnom Hrvatskom Zagorju. O njegovoj smrti se nije oglasilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova premda je bio hrvatski diplomat.
Na sastanku smo dr. Vogelu iznijeli svoje stavove te mu dali informacije. Osobno sam ga između ostalog zamolio da u plenarnoj raspravi u Bundestagu tematizira i ubojstvo prvog predsjednika („moje“) organizacije UHE, Nikole Miličevića. To je i učinio te sam mu na tome mnogo zahvalan. Između ostalog je na plenarnoj sjednici održanoj 13.svibnja 1982. rekao da mu osim Jugoslavije nije poznata ni jedna država koja desetljećima bezobrazno od strane službenih organa (tajne službe – UDB-e) na teritoriju druge države daje ubijati unutarpolitičke protivnike te da SFRJ time krši suverenitet SR Njemačke i da zato mora biti osuđena.
Dr. Vogel protiv Rullmanna
Nakon burne rasprave u Bundestagu prijedlog je upućen Odboru za unutarnje poslove, gdje će se o njemu dalje raspravljati u tajnosti. Nakon završetka sastanka u kabinetu Dr. Vogela u zgradi Zastupničkog doma (Langer Eugen) u Bonnu, zamolio me je da ostanem još kratko za razgovor u četiri oka. Tu sam priliku iskoristio te sam ga upitao zašto nije pristao na to da u delegaciji bude i Rullmann. Odgovorio mi je da je Rullmann prema njegovim spoznajama dupli agent, Istočne Njemačke i Jugoslavije. Naravno da sam od tada Rullmanna držao na distanci, a odnos sam totalno prekinio dvije godine kasnije kada je on osnovao prvi hamburški regionalni časopis homseksualaca (Die Hamburger Gay Information).
Kada sam 1.listopada 1988. u Stuttgartu imao prvi kratki susret sa budućim predsjednikom HDZ-a i Republike Hrvatske dr. Tuđman je upozoren kakav stav prema Rullmannu ima tadašnji šef kabineta kancelara Kohla.
Mišljenja o Rullmannu su među Hrvatima bila podijeljena. Hrvati Amerike su ga 1990. proglasili Hrvatom godine, a Hrvatska ga je kratko nakon toga na uzletištu Pleso u Zagrebu proglasila Persona non grata te mu je uskratila ulazak u Hrvatsku. Zbog promicanja ugleda i priznanja Republike Hrvatske predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je 1995. Carla Gustafa Ströhma odlikovao Ordenom Danice Hrvatske.
Novinar Johann Georg Reißmüller pak koji se perom i riječju najuspješnije borio za neovisnost Hrvatske nije tražio ništa, niti je htio primiti išta osim počasnog doktorata Zagrebačkog sveučilišta 1995.
Fenix-magazin/SIM/Ivan Lozo
