Umro Žarko Odak, zadnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Europe

U Salemu na Bodenskom jezeru, u subotu, 15.lipnja, u 79. godini života  umro je Žarko Odak, osnivač te dugogodišnji i zadnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Europe (UHE), krovne organizacije hrvatskih emigrantskih udruga iz Europe koja je raspuštena početkom 1990. godine, kada se smatralo da uspostavom hrvatske države neme više potrebe za daljnjim djelovanjem UHE.

Na inicijativu Žarka Odaka i zadnjeg tajnika UHE Ivana Loze, opsežna arhivska građa Ujedinjenih Hrvata Europe predana je njemačkoj policiji i njemačkim pravosudnim organima, kako bi se lakše pronašli odgovorni za ubojstva hrvatskih političkih emigranata. Prema priopćenju Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna, politički zatvorenik i dugogodišnji borac za uspostavu hrvatske države Žarko Odak, kojeg su jugoslavenske tajne službe progonile i više puta pokušale ubiti, bit će pokopan u petak, 21.lipnja u rodnom  Donjem Ograđeniku kod Međugorja u zapadnoj Hercegovini.

Žarko Odak poznat kao posljednji preživjeli iz petoročlane Ravensburške skupine,  koji je u Njemačkoj osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog “terorizma prema SFRJ”, koji je otkrio da 1968. godine  bombu u beogradskoj kinodvorani nije postavio Miljenko Hrkač, kojemu je Udba podmetnula taj teroristički čin, već Nijemac Bernd Watzel. U bogatim i opširnim memoraima koje je Žarko Odak ostavio iza sebe izdvajamo njegovo svjedočanstvo robijanja na Golom Otoku u kojem piše:

“Osobno sam vidio nekoliko pokušaja samoubojstva, a najviše mi se urezao u pamćenje događaj kada je jedan osuđenik, partizanski general po činu, Srbin iz Like, počinio samoubojstvo bacivši se u provaliju sa riječima: Ovo mi moja partizanska i boračka čast ne dozvoljava, da se ovako ponižavam! Tako skonča njihov general, a oni nastaviše mučenja kao da se ništa nije dogodilo, piše Odak i zaključuje:  Nitko nikada neće moći riječima opisati to što smo mi proživljavali na mučilištima na Golom Otoku. Te strahote možda nove generacije ne bi razumjele, ali to je na našu žalost doista bila stvarnost”.