Ivu Blažić znam još iz srednjoškolskih dana u Zadru. Sretala sam je na školskim hodnicima, viđala njezinu majku i još tada, kada smo tek svi mi naslućivali što život uopće jest, svaki put kad bih ih ugledala, osjetila bih neko divljenje.
Piše: Marijana Dokoza
Nisam znala komu se više divim: Ivi ili njezinoj majci. Njezina ju je majka svaki dan čekala ispred učionice, strpljivo joj pomagala da stigne do druge učionice. Radila je ono što bi svaka majka učinila, ali činila je to nekako lako, bez težine, kao da je to nešto posve uobičajeno. Divila sam se toj snazi, toj ustrajnosti koju je ta žena jednostavno živjela svaki dan i kojom je pomagala svojoj kćeri koja je teško hodala.
A divila sam se i Ivi, jer tada joj, u tim godinama kada smo mislili da nam roditelji samo smetaju, nije bilo teško što je majka uvijek uz nju. Možda joj je i smetalo, ali i ona je to prihvatila kao nešto svakodnevno i neizbježno.
Nakon srednje škole svatko je otišao svojim putem. Iva mi je povremeno prolazila kroz misli, često u nekim mojim vlastitim majčinskim trenutcima, onda kad bih gubila strpljenje i kao podsjetnik na jednu majku koju sam tek u tim svojim trenutcima počinjala uistinu razumijevati.
A onda sam je ponovno “srela” – kroz njezinu knjigu „Ne razumiš“. Iva je napisala svoju priču, otkrila svoj život.
Javila sam joj se i uspostavile smo kontakt. Najviše me zanimalo upravo to njezino srednjoškolsko razdoblje – ono koje sam i sama gledala iz svojih očiju. Pitala sam se kako ga je ona vidjela, je li se u njezinim sjećanjima slagalo isto ono što sam ja tada promatrala sa strane.
Poslala mi je knjigu, a ja sam u njezinim stranicama upoznala Ivu na jedan posve novi način. I bila sam sretna kad sam završila s čitanjem – jer Iva je sretna.
Iskreno, bez uljepšavanja i bez one naše svakodnevne patetike, opisala je svoj život koji je, unatoč invaliditetu od djetinjstva, bio pun života. Ponekad duhovit, ponekad nježan, strastven, ponekad težak, ali uvijek stvaran. Prolazila je sve ono što prolazimo i svi mi: školu, prve ljubavi, neugodne situacije, male i velike radosti, tuge i pobjede i ponešto zbog čega sam joj pisala „je li se to stvarno dogodilo?“, jer činilo mi se nevjerojatno. I dogodilo joj se. I u svemu tome sačuvala je nešto što nije lako sačuvati – lagan, vedar pogled na život, onaj kojem bi mnogi mogli zavidjeti.
Zbog toga je ovaj intervju za mene drugačiji od svih ostalih i nadam se da će i na vama, dragi čitatelji ostaviti trag vedrine i da ćete poželjeti kroz njezinu knjigu upoznati Ivu:
Iva je u 14. godini života preživjela teški moždani udar nakon kojeg je ostala potpuno paralizirana i zaključana u vlastitom tijelu (Locked-in sindrom). Uz dugotrajnu rehabilitaciju, obiteljsku podršku i vlastitu upornost, ponovno je naučila govoriti, prohodala i uspjela završiti školu i fakultet, napisati knjigu i živjeti život.
FM: Moram priznati da sam Vašu knjigu pročitala u jednom danu, čitala sam je čak i dok sam čekala u trgovini na blagajni. Iznimno ste to primamljivo čitatelju pisali. Kakve su reakcije na knjigu koja je izašla tek nedavno?
Osvrt svakog čitatelja mi, uistinu, puno znači, a posebno zahvaljujem na Vašoj povratnoj informaciji o pročitanom jer izuzetno cijenim i pratim Vaš rad (ne, ne ulizujem se). Reakcije na knjigu su uglavnom pozitivne i ljudi mi čestitaju na hrabrosti što sam svoj život prosula svijetu na uvid i to na svega stotinjak stranica romana. Onu manjinu, doslovno troje ljudi, što me ispljucalo zbog izdavanja knjige najprije sam htjela izbaciti iz svog života, a onda su mi njihove kritike postale znak da sam nešto dobro napravila i inspiracija su mi da nastavim s pisanjem.
FM: Što Vas je potaknulo da svoju životnu priču pretvorite u knjigu?
Iskreno, nisam imala namjeru napisati knjigu niti mi je to ikad bila želja. S obzirom da jako volim pisati i svoje priče sam godinama objavljivala na blog.hr, usudila sam se upisati radionicu Kreativnog pisanja kod spisateljice Nataše Skazlić kako bih, možda nešto naučila o pisanju. Već nakon drugog online susreta, trebala sam odlučiti o čemu ću pisati ubuduće. Baš u to vrijeme moje se zdravstveno stanje naglo pogoršalo i doznala sam novu dijagnozu te sam se spremala na rizičnu operaciju oka. Iz straha da ću i ja partiti kod dragog Boga odlučila sam se za autobiografiju kako bi ostalo bar nešto zapisano o meni i mojoj obitelji nakon mog odlaska.
Ljudi sve manje razumiju
FM: Knjiga se zove „Ne razumiš“. Zašto taj naslov?
Općenito, danas se ljudi međusobno sve manje razumiju. Samo kimaju glavom jedan drugome, a u stvarnosti niti Ti znaš što je meni i pravu težinu mojih problema, niti ja znam s čime se sve Ti nosiš u svojim svakodnevnim borbama. Što se mene same tiče, stvarno često imam osjećaj da me moj sugovornik ne razumije. Ne zato što ga ne interesira kako sam ja, nego nije proživio ono što sam ja, i ,hvala Bogu, ne može znati kako je to kad se na primjer ujutro ne možeš obući ili doći do wc-a. S druge strane, svakodnevno me se viđa i u kafiću i na ulicama grada i na poslu. Knjiga se namjerno zove Ne razumiš! jer kad bi se zvala Ne razumiješ što je književni pravilno, onda bi to bila neka falša ja, točnije knjigu bi napisala Iva, a ustvari ju je pisala tvrdoglava i dišpetoža Buba.
FM: Koliko dugo je trajao proces nastanka knjige i u kojoj mjeri ste ga doživjeli kao terapijski, a u kojoj kao književni proces?
Jako kratko je trajao proces pisanja knjige, možda tri mjeseca. Radionice su se održavale četvrtkom po tri sata. Ovaj cijeli proces pisanja u potpunosti sam doživjela kao terapijski. Svaku napisanu rečenicu sam proplakala po više puta jer iza svake stoji puno priča i prizora koje sam nanovo proživjela. Sada na sve napisano gledam s ponosom i bez plača baš kao da sam samu sebe izliječila od prošlosti; dobre stvari i ljude kojih nema sam oživjela, a sve ono loše što sam doživjela i ljude koje su me povrijedili sam otpustila i oprostila. Još uvijek ljude pitam „Jel vam ovo moje sliči na pravu knjigu?“ tako da Ne razumiš! ne smatram književnim djelom.
Htjela sam nas prikazati kao (donekle) normalnu obitelj
FM: Kako ste birali koje dijelove života ćete uključiti, a koje izostaviti?
Bitno mi je bilo da ukratko opišem sebe i članove uže obitelji te da nas prikažem kao (donekle) normalnu obitelj. Ove ostale priče su mi se same nametnule jer su mi se dogodile u posljednje vrijeme i samo sam ih zabilježila. Da sam se baš puno vraćala u prošlost, roman bi imao najmanje 1000 stranica. Pišem u romanu i o svojim najintimnijim iskustvima, tako da nisam ništa namjerno izostavila. Osim što mi je žao što nisam neke svoje prijatelje spomenula.
FM: Koliko ste vodili računa o tome da knjiga ima i edukativnu komponentu, posebno u kontekstu invaliditeta i rehabilitacije?
Što god da radim u životu nastojim da nekoga nešto naučim. To je jednostavno u meni i željela sam ljudima pokazati da osobe s invaliditetom nisu invalidi ili osobe s posebnim potrebama. Mi smo osobe koje imaju potrebe kao i svi drugi ljudi samo ih ostvarujemo na malo drugačiji način.
Shvatila sam po pogledima i ponašanju ljudi da sam neka druga Iva
FM: Kako danas, s vremenskim odmakom, interpretirate razdoblje nakon moždanog udara i svega što se događalo poslije toga?
Nakon povratka s liječenja iz Rijeke u Zadar, mislila sam da sam ja ona ista osoba koja sam bila prije moždanog. U mojoj glavi se ništa nije promijenilo, ali ubrzo sam shvatila po pogledima i ponašanju ljudi da sam ja neka druga Iva/Buba koja teško hoda i frflja dok priča. Bilo me užasno sram same sebe i stalno sam se nekomu nešto dokazivala. Danas sam došla do faze da me nije briga tko što kaže i jedino mi je važan moj mir i da ne povrijedim ljude do kojih mi je stalo. Sve ovo između ova dva razdoblja kao da sam proživjela deset života; srednja škola, fakultet, posao, udruga, crkva, od četveročlane obitelji ostala sam sama…
FM: Knjiga „Ne razumiš“ pisana je s dozom humora, jako zanimljivo i nimalo patetično. Jeste li takvi i u životu?
Svi oni koji me poznaju znaju da sam ovo u knjizi baš ja koja u svemu nađe nešto pozitivno i smiješno. Ništa nisam uljepšavala niti sam ružila stvari. Samo sam ih zapisivala skroz jednostavnim jezikom onako kako su se i dogodile. Nikako mi nije bila namjera da me čitatelji sažalijevaju ili da im kukam. Volim crni humor i rugati se na svoj račun.
Najviše me smetaju predrasude i sumnje u moje sposobnosti
FM: Mnogi ljudi imaju određene predrasude prema osobama s invaliditetom, ne nužno negativne, ali ipak. Ovom knjigom, odnosno Vašim životom, pokazali ste da se unatoč poteškoćama može živjeti ispunjeno i uživati u životu jednako kao i svaka druga osoba.
Eto, baš to što ste rekli sam htjela pokazati ljudima koji nemaju invaliditet. Nadam se da sam uspjela. A o predrasudama i o nama osobama s invaliditetom trenutno ne želim pričati jer puna mi nas je kapa. Izvući ću ja sve potrebne argumente i priče čim se opet budem morala boriti sa sustavom ili za neka moja prava i prava svih osoba s invaliditetom.
FM: Što vas je kroz život najviše smetalo, rastužilo.., a u čemu ste najviše uživali?
Najviše su me smetale baš predrasude prema meni i sumnja u moje sposobnosti i mentalno zdravlje, a najviše me rastužila smrt bližnjih (mame, brata, tate, rođaka,…). Uživam kad postignem nešto što mnogi zdravi ljudi nisu uspjeli napraviti u životu i posebno u mom psu Điđiju.
FM: Smatrate li da ova knjiga doprinosi razumijevanju osoba koje žive s teškim zdravstvenim posljedicama?
Trebala bi doprinijeti razumijevanju jer ako bar nekoga ne dotakne ili nešto ne nauči, onda sam skroz fulala temu.
U glavama zatucanih ljudi
FM: Jeste li tijekom procesa pisanja razmišljali o reakciji vaše obitelji, prijatelja…
Tijekom samog procesa pisanja nisam mislila ni na obitelj ni na prijatelje. Oni na koje sam mislila njih više nema. Ali nakon što je knjiga izašla strahovala sam od reakcija i obitelji i prijatelja.
FM: Koliko je po Vašem mišljenju društvo danas inkluzivno prema osobama s invaliditetom?
U odnosu na prije 15 godina, situacija što se tiče inkluzije osoba s invaliditetom u svakodnevni život znatno se poboljšala. Uključeni smo u sve pore društva, a puno toga ovisi i o našoj volji, želji, a i zdravstvenom stanju da budemo dio nečega. Kao problem bih navela neke arhitektonske barijere kao i one u glavama zatucanih ljudi.
FM: Kako biste definirali glavnu poruku knjige u jednoj rečenici?
Svi mi vjerujemo i nadamo se da će sutra doći, ali ono stvarno ne mora doći. Dakle, poruka bi bila „ Život je ovdje i sada!“ ili možda „ Pomogni čovjeku dok je živ, poslije je tako svejedno!“.
FM: Što bi danas vaši roditelji i brat kazali na ovu knjigu?
Ufff. Mama bi mi dala podršku, ali bi mi nabrojala sve negativnosti knjige i moguće posljedice izdavanja iste. Tata mi ništa ne bi rekao, ali išao bi po gradu i pričao da sam napisala tri knjige, a ne jednu. Brat bi mi rekao „Glupačo!“. U biti, svo troje bi bili ponosni. Nikad nisu ni mogli sanjati da će završiti u knjizi.
FM: Planirate li nastavak književnog rada ili nove projekte u istom smjeru?
Uvijek nešto pišem pa nije isključeno da ću možda još nešto objaviti. Ono što mi je prvo u planu je da ovu malu knjigu prevedem u audio format kako sam i obećala svojim slijepim i slabovidnim prijateljima.
Svi koji žele pročitati Ivinu knjigu, a nisu u Hrvatskoj, mogu je naručiti na linku OVDJE.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
