Čudo na brdu Brisnica iznad Posedarja kamo dolaze i hrvatski iseljenici

Jutro je, srpanj, vruće, temperature se već penju iznad 38 stupnjeva Celzijevih, meteorolozi najavljuju vrhunac toplinskog vala, a žena s muškarcem u invalidskim kolicima krenula prema brdu Brisnica iznad Posedarja kraj Zadra.

Čekao ih je Križni put dug dva i pol kilometra, kamena grobnica, a na samom vrhu još nedovršena Posljednja večera u stvarnoj veličini. Nije to bilo kakav Križni put, jer 14 njegovih postaja isklesano je u kamenim gromadama koje teže od 10 do 50 tona i visine su oko dva metra. Nedavno ga je blagoslovio i sam zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Križni put počinje prvom postajom kraj male kamene crkvice Sv. Josipa na brdašcu Čelinka, a u podnožju brda Brisnica, na čijem vidikovcu na vrhu od 200 metara nadmorske visine završava, s pogledom na Novigradsko more.

 

Posljednja večera u prirodnoj veličini postavit će se na vidikovcu iznad Posedarja  s kojeg, kao s kazališne pozornice puca pogled na Novigradsko more
Posljednja večera u stvarnoj  veličini postavit će se na vidikovcu iznad Posedarja s kojeg, kao s kazališne pozornice puca pogled na Novigradsko more

No, prije uspona na vrh brda, žena se obratila muškarcu kraj crkvice, Vinku Kajmaku, posedarskom umjetniku i čovjeku čijih je sve to ruku djelo.

Htjeli su se upoznati, na što se on iznenadio, a potom i ugostio predsjednika saborskog Odbora za ratne veterane i ratnog vojnog invalida Miodraga Demu i njegovu suprugu. – Nakon razgovora sve je razgledao te mi obećao pomoći da završim ovu svoju priču – kaže Vinko Kajmak.

Hrvati iz iseljeništva emotivno doživljavaju Križni put

Kajmak je, uz pomoć umjetnika iz Ukrajine i Poljske, iz godine u godinu stvarao ovo „posedarsko čudo“ koje je dosad posjetilo tisuće vjernika, među kojima su i brojni hrvatski iseljenici.

Priča o ovom čovjeku sve je samo ne obična. On sam, odmah na početku razgovora, kaže: „Nisam bio dobar vjernik i nisam išao u crkvu, a i to je proizašlo iz jedne tužne priče. U obitelji nas je bilo dvanaestoro djece. Sirotinja, gladni, bosi, nismo imali što ni obući ni obuti. Živjeli smo u manjoj zemunici. Majka je brala lišće i travu i kuhala nam kako bi nas hranila. Jednom sam je ugledao uplakanu. Nije nam imala što dati jesti. Rekao sam joj: „Majko moja, nemoj plakati. Ja ću napraviti velike škale pa ću se popeti gore do Boga, tražit ću ga da nam makar posudi hrane, a ja ću mu vratiti“, prisjeća se Vinko.

Majka se nasmijala, ali je kasnije otišla u nečije polje i ubrala nekoliko kukuruza kako bi nahranila djecu. – Vidio ju je svećenik i pretukao je. Bio sam dijete i od tada dugo nisam vjerovao ni u Boga ni u Crkvu – kaže.

No, sad su mu Bog, rad i tišina, najbolji prijatelji.

Nije pronalazio mir

 

 Za izgradnju Kristova groba na 14. postaji iskorištena je osmatračnica koju su hrvatski bojovnici koristili tijekom Domovinskog rata
Za izgradnju Kristova groba na 14. postaji iskorištena je osmatračnica koju su hrvatski bojovnici koristili tijekom Domovinskog rata

Nakon tog nemilog događaja, obitelj se odselila u Vojvodinu. – Majka nas nikad nije učila da ikoga mrzimo. I dalje nas je odgajala u vjeri i ljubavi – kaže.
No, u Vojvodini nije pronalazio mir. Vukao ga je natrag njegov posedarski krš i kamen. Vratio mu se 1969. godine, nastanivši se prvo u Zadru. No, ubrzo je otišao u Australiju, dvaput se vraćao i odlazio te shvatio: Zadar i Posedarje njegov su dom. Oženio se i počeo život u Zadru, a u Posedarju ga je uvijek čekala njegova mala sirotinjska kućica. Majke više nije bilo, ali je Vinko u toj kućici vidio svoje djetinjstvo, da bi jednoga dana odlučio – napravit će novu kućicu i malu crkvu.
Svoju prvu kućicu na Čelinki počeo je graditi kad je imao 76 godina. Bila je drvena i mala, a djeca su je voljela. – Zvali su je kućicom Ivice i Marice. Njihova me ljubav motivirala da nastavim – kaže.

 Priča koju ni Vinko ne može objasniti

A ono što se kasnije događalo, priča je koju i danas Vinko sam sebi teško može objasniti. Kad je završio kućicu čija unutrašnjost danas podsjeća na davnu dalmatinsku prošlost, bajku u kojoj poželite ostati, Vinko je počeo graditi crkvicu. No, čim je udario prve temelje, uslijedili su, malo je reći, neobični događaji.
– Prve noći nakon što sam počeo graditi crkvicu, dok sam spavao osjetio sam kao da je nešto poput velikog miša palo pored mene na krevet, a potom poletjelo i nestalo. Druge noći me počelo grebati po rukama, no upalivši svjetlo je prestalo. Ne vjerujem u nadnaravne stvari pa sam mislio da je miš te sam kupio mišolovku, ali nije pomoglo. Događalo se i da sam čuo glas. I to uvijek oko jedan ili dva sata u noći. Prvo me tri puta zovnuo imenom. Neki lipi glas, ne podsjeća me na nikog. Prvi put kad sam ga čuo, sjeo sam na krevet i mislio: „Nisam lud da otvorim vrata u ovo doba noći, a sâm sam“. Imao sam osjećaj kao da budan spavam. Trajalo je gotovo dva mjeseca. Nisam znao što činiti, mislio sam da ludim, ali me nije bilo strah – priča Vinko.

Tijelo mu je drhtalo, zvao je svećenika

 

Crkvica koju je Vinko Kajmak sam izgradio u sebi krije posebnu priču
Crkvica koju je Vinko Kajmak sam izgradio krije posebnu priču

Neobični događaji koji su uslijedili, a koje Vinko nije mogao objasniti, pripisao je umoru. Sve je kulminiralo zadnje noći nakon što je završio crkvicu. – Te noći mi je počelo drhtati tijelo i osjećao sam kao da se voda slijeva niz mene. Trajalo je nekoliko minuta. Zabrinuo sam se i pomislio da sam poludio. Sjeo sam na krevet i rekao: Bože, molim te, pusti me da završim ovaj Križni put pa me onda uzmi. Ujutro sam nazvao našeg don Stipu i sve mu ispričao. Došao je, blagoslovio kuću i rekao: „Vinko, blago tebi i tvojima bližnjim, Bog ti je prihvatio taj Križni put, a Sotona ne da“. Pomislio sam kako on tjera vodu na svoj mlin. Pita on mene: „Gdje si se krstio?“. Odgovorim mu: „U Posedarju“. Pita: „Znaš li Oče naš?“ Kažem ja njemu otvoreno da ne znam. Ispričao sam mu sve o svojoj prošlosti, a on je sutradan opet došao i donio blagoslovljeno ulje. Napravio mi je križ na jednoj i drugoj ruci, te me ispovjedio. Zajedno smo izmolili i Oče naš. Od tog trenutka nema ništa. Što je to bilo, ne znam ni danas objasniti. Možda će netko misliti da sam ovo izmislio. Ne krivim ga, jer je u to teško vjerovati – iskren je Vinko.celinka  (90)

Želio podsjetiti ljude na zajedništvo

Vinko sad završava Posljednju večeru. Što će biti kad to završi, kaže: „Samo Bog zna“. Cijelo ovo vrijeme je imao samo jedan cilj – približiti ljude jedne drugima. – Križni put sam počeo raditi jer sam uvidio kako su se mještani udaljili jedni od drugih. Većina ih ne razgovara međusobno, pa kad vidim da su se na ovom Križnom putu srele dvije bake kako bi popričale, znam da se sve ovo isplatilo i sretan sam – kaže.
Nije mu bilo uvijek tako lako raditi jer mu je često nestajalo novca. Bilo je potrebno nabaviti bagere i dizalice koji su mu pomogli u izradi. Snalazio se kako je znao, pomogao mu je i načelnik Posedarja, a i drugi dobri ljudi, te mještani koji su mu priskakali u pomoć. I ukrajinski umjetnici koji su bili svuda po svijetu, no u trenutku kad ih je trebao odmah bi našli vremena i došli o svom trošku u Posedarje. – Što je to, ako nije Božja pomoć – zaključio je Vinko Kajmak.

Fenix-Magazin/Marijana Dokoza

Više fotografija pogledajte u galeriji

Pogledajte drugo

ANKETA POKAZALA: Nijemci troše sve manje

Raspoloženje potrošača u Njemačkoj nastavlja se pogoršavati, pokazuju rezultati istraživanja Njemačke udruge maloprodaje (HDE).   …