Priča je istinita. Širila se Bosnom. Došla i do Njemačke. I do mojih ušiju. Šteta bi bilo zaboraviti je. Po čuvenju ona izgleda ovako: Godine su ratne. Rat je zahvatio i Bosnu. Val izbjeglica iz Kupresa i drugih dijelova Bosne krenuo prema Baškoj Vodi.
Piše: fra Jozo Župić
Taj me val podsjeća na pjesmu Dobriše Cesarića koji pjeva:
Pjeni se more
uzdišu vali
pjeni se more
pred njim smo mali.
Mali čovjek, mali ljudi došli prisilno u Bašku Vodu. Ispunili hotel i bungalove. Ostaviše sela, rijeke i planine drage i plemenite Bosne. Iza njih razorena sela, spaljene kuće, napuštena ognjišta.
Evo ih u Baškoj Vodi, slikovitom dalmatinskom mjestu na Makarskoj rivijeri, poznatom po kristalno čistom moru i veličanstvenom zaleđu Biokova. Zaštitnik mjesta je sv. Nikola, biskup.
Među izbjeglicama i starica Mara. Pamet je dobro služi. Naviru sjećanja i uvijek zanimljivo priča. Oko nje znatiželjno društvo. Svi se žele obogatiti njezinim pričama, bilo radosnim, bilo tužnim.
Priča Mara kako je uvijek željela sići na more, okupati se i vidjeti je li more slano. Tako su joj govorili. Zbog obilja posla kod njene kuće, sin nije našao vremena da joj ispuni tu želju. Sinovi joj bili krupni, jaki. Zvala ih je od milja “moji medvjedi”.
A, onda se dogodio nesretni rat. Starica se nađe na moru u tili čas. I ostade u Baškoj Vodi preko tri godine. Još za vrijeme izbjeglištva dogodili se izbori za Bosnu. Pitaju znatiželjnici Maru za koga će glasovati. Mara će hrabro i odvažno: Za Karadžića.
“Pa, Mare”, rekoše joj, “znaš li ti što je sve učinio Karadžić?” “Znam”, odgovori Mara. “Da ne dođe njegov korpus, te napadoše grad, ja nikada ne bih vidjela mora”.
Obećavala sinu dati novaca da je odveze na more, ali obećanje ludom radovanje. “Davala sam mu 500 maraka, ali nikada me nije odvezao, a Karadžić me i bez novca dovede u Bašku Vodu”.
U kratkom roku i plivati je naučila, pa kako ne bi za njega glasovala.
Fenix-magazin/IK/Fra Jozo Župić
