Svaka godine oko blagdana Male Gospe obuzme me neka tuga kada mi nije ni do pisanja. Najradije bih tada u tišini molio za duše pokojnih Hrvata koje je, ni krive ni dužne u Grabovici pored Jablanice, 9. rujna 1993. godine pobila muslimanska Armije RBiH.
Piše: Dr. Jure Burić
O tome sam kao zastupnik govorio i u Hrvatskom Državnom Saboru dajući do znanja kako nepravedni svijet omalovažava hrvatske žrtve. Pritom mislim i na one hrvatske žrtve koje u Drugom svjetskom ratu učiniše partizani, te na hrvatske žrtve u Domovinskom obrambenom ratu učiniše Muslimani i Srbi.
U zločinu u Grabovici, u kojem je muslimanski vojnici ubili 50 osoba, tijela njih 16 još nisu pronađena, a u zločinu u Kijevom dolu u općini Ravno srpska vojska je pobila cijelo selo, svih sedmero ljudi koji su tada tamo zatekli.
Pred očima mi je uvijek slika malena djevojčica Mladenke iz Grabovice od svega četiri godine života, lijepe plave kose s kikicama. Bila je prava mala ljepotica svoje mame i svog tate, svoje dvojice braće, teta, djedova i baka.
Toga dana, kao i dana ranije, u selo je dolazila i tuda prolazila muslimanska vojska Armije BiH. Tko bi od vojnika zalazio u njihovu kuću, popio bi kavu, popričao i krenuo dalje. Nažalost, toga dana nije bilo onoga “dalje”. Muslimanski vojnici su došli i tu ostali dok sve živo u selu na najokrutniji način nisu pobili.
Kako su ostala samo dva mala živa svjedoka, to sam dragi Bog zna. Vjerujem radi svjedočenja istine koja je kasnije izašla na vidjelo.
Muslimanski zločinci su najprije u pravcu štale odveli oca obitelji, zajedno s djedom i bakom, kako bi im tamo pokazali svoj stoku, ili hajvane kako su govorili muslimanski vojnici. Nisu znali kako u pravcu stoke (hajvana) vode stoku (hajvane). Na upit jesu li Hrvati, odgovorili su potvrdno. Bio je to dovoljan razlog za smrtnu presudu. Čuli su se samo rafali, a na zemlji su nastali potoci krvi.
Majka Ljubica, s malenom Mladenkom koja se majci privila u naručje, s nevjericom je gledala zločin ispred svoje štale. Majci, kao ni maloj djevojčici, nije bilo jasno zašto su ti ljudi najprije ubili djeda Ivana, baku Matiju te na kraju muža i oca Mladena. Držeći u naručju malu djevojčicu, majka je strahovala za svoj i živote svoje djece, Mladenke te sinova Zorana, kojem je bilo 13, i Gorana kojem je bilo 11 godine.
Vjerojatno u tim mislima i pitanjima bez odgovora, rafali su utihnuli život majke i njezine četverogodišnje kćerkice Mladenke. Braća su nekako uspjela pobjeći i ostati na životu.
Nakon rata su navodni zločinci osuđeni na po deset i devet godina zatvora. Koliko su od toga točno izdržali u zatvoru, ne zna se točno jer su navodno dobili pomilovanje.
Te zločince bih volio susresti i pitati ih jesu li se pokajali i požalili što su ubili nedužne ljude. Jesu li zažalili što su ugasili život plavokose djevojčice s lijepim kikicama, što su joj ubili i mamu i tatu, i djeda i baku? Je li ih progoni savjest što su im zločinom „zahvalili“ na gostoljubivost i prijemu u svom domu, na svojoj zemlji?
Znaju li zločinci da je ta njihova zločinačka “zahvala” tek trenutak zla na ovome svijetu, dok je ona prava zahvala u Božjim rukama. Nama vjernicima ostaje za vjerovati kako će do “Sudnjega dana” duh malene djevojčice lebdjeti iznad danas napuštenog njezina sela u potrazi za izgubljenim djetinjstvo i radosti mladenačkog života.
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
