Istina, želja ili floskula? Ovo drugo razumijem, jer svatko pa i “manjinci” u Hrvatskoj imaju pravo na želje koje ponekad ostaju ništa drugo doli “mislene imenice”. Ili što bi naš narod rekao: “što je babi milo, to se babi snilo”.
Ali, kad živite u svijetu apsurda, pa i ovog da hrvatsku nacionalnu politiku određuju nacionalne manjine, onda je sve za očekivati. Koliko bi tako što bilo porazno može se samo zamisliti. Tako to obično biva, kada pružiš prst onda se traže i cijela ruka.
Po ne znam koji put skrećem pozornost kako predstavnici nacionalnih manjina ne bi trebali u Hrvatskoj tražiti ona prava koja se drugim nacionalnim manjinama ne daju u njihovim matičnim državama.
Drugim riječima, nacionalne manjine u Hrvatskoj ne bi trebale imati niti manje niti više prava od onoliko koliko ta ista prava imaju Hrvati kao nacionalna manjina u Srbiji ili nekoj drugoj državi. Za takvo nešto imamo primjera i u Europi i u svijetu.
Nepojmljivo je da u Hrvatskom saboru sjedi više zastupnika nacionalnih manjina nego li u svim europskim parlamentima zajedno. Što to mi Hrvati izigravamo? Sveopću demokratsku savjest ili obične budale? Osobno držim da izigravamo ovo drugo.
Nacionalne manjine nemaju pravo, a niti bi smjele dobiti pravo na emitiranje svakodnevnog dnevnika na svom jeziku na HRT-u. Imaju oni već odavno svoje emisije za manjince na hrvatskoj televiziji u kojima njeguju svoj identitet, svoju kulturu, svoje pjesme i običaje. Zar im je to malo? Držim da nije, kao što držim da bi sve više od ovoga što danas imaju manjine u Hrvatskoj bio atak na zdrav razum kojeg nama Hrvatima, pogotovu pojedinim našim političarima, očito nedostaje.
Na kraju se još jednom moram zapitati je li ovo traženje srpske manjine u Hrvatskoj, kojeg prenose pojedini hrvatski dnevni listovi, doista istina, želja ili floskula? Želim vjerovati da je ovo treće te kako je riječ o davanju pozornosti plačljivom političaru proračunatih i opasnih namjera, a čije ime namjerno neću navesti jer svi znamo o komu se radi.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
