„Oče, neka budu svi jedno, kao što si Ti u meni i ja u Tebi.“ Ova Isusova molitva Ocu nije upućena samo zbog učenika, nego i zbog budućih kršćana. Ustvari, to je molitva za čitav svijet. Isus moli da sva stvorenja žive u miru, uvažavajući temeljna ljudska prava i „zlatno pravilo“ ponašanja jednih prema drugima.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Nažalost, u praktičnom životu često nije tako. Čovjek je sklon sukobima. Umjesto mira izaziva nemir, umjesto ljubavi mržnju, umjesto skladnosti razdor, pa čak i rat. Uzrok tomu leži u ljudskoj želji da posjeduje više nego mu treba, ili više nego na što ima pravo. Dokaz za to jest i agresija Rusije na Ukrajinu, koja sliči onoj Srbije na Hrvatsku i BiH. Najveće žrtve tih zabluda su redovito nedužni, prije svega djeca.
Isus ne zahtjeva, nego moli Boga da dadne ljudskom stvorenju snage pobijediti ono zlo u sebi kojega ga vodi na krivi put. Moli Boga da dadne snage čovjeku pobijediti sebe, svoje pohlepe i, prije svega, želju da bude Bog drugima, njihov apsolutni gospodar. Nažalost, i pored Isusove molitve svijet živi i danas u podvojenosti, mržnji i svađi.
Uostalom, i sami kršćani su još uvijek razdijeljeni i u sukobima. Zar se to ne vidi i u tome što Ruska pravoslavna crkva podržava agresiju na Ukrajinu u kojoj živi preko osamdeset posto pravoslavaca. Snaga zla koja obuzima čovjeka je često jača čak i od pripadnosti, ali i od bratstva i sestrinstva. Uostalom, svjedoci smo toga da u životu ponekad brat ubije brata ili sestra sestru?
Ono zlo o kojem se slikovito i poučno govori i u samoj Biblije, još uvijek nije napustilo čovjeka. Zlo se događa u svijetu, iako Isus moli da svi ljudi žive u zajedništvu, miru i ljubavi. Bogu je svejedno da li je netko muškarac ili žena, bijelac ili crnac, kršćanin, musliman, budist ili hinduist. Mjerilo odnosa prema Bogu jest ljudsko ponašanje prema drugome Božjem stvorenju.
Povijest nas uči da su neki ljudi, svejedno kojoj religiji pripadali, često molili, pa ipak činili zlo. Nije važno ono što je na usnama, nego u srcu. Temelj zajedništva leži u osjećaju za ravnopravnosti, osjećaju da je i onaj drugi isto vrijedan pred Bogom kao i ja.
To je osnovna poruka Evanđelja koja zahtijeva kajanje i praštanja, onoga što Isus nudi umjesto one starozavjetne poruke „oko za oko, zub za zub“. Isus ne dijeli ljude na grešnike i svece, nego govori o čovjeku koji se sustavno mora boriti protiv zla u sebi, onoga zla koje ga potiče na mržnju umjesto na ljubav, na rat umjesto na mir, na diskriminaciju umjesto na uvažavanje drugoga i drugačijega.
Utoliko se može reći da snaga kršćanstva, onoga Isusovoga, ne leži u punim crkvama, džamijama, hramovima ili sinagogama, u dugim molitvama, nego u ostvarenju evanđeoskih normi ponašanja. Što više, može se reći da samo takvo kršćanstvo (religija) ima pravo pozivati na odgovornost političare i druge javne djelatnike.
Naprotiv, ono koje sudjeluje s njima u izrabljivanju i ponižavanju naroda, pa čak i vlastitoga, nije Isusovo. To je profitabilno kršćanstvo, nedostojno Isusa. Zajedništvo se ne postiže prljavim sporazumima, lažima ili dogovorima na štetu drugih. Ono Isusovo zajedništvo uključuje svakoga čovjeka, bez obzira na političko opredjeljenje, vjeru ili ideologiju.
Upravo o tome bi morali razmisliti narodi kad sklapaju sporazume, jer niti jedan dogovor ne smije biti na štetu drugih ljudi. To važi i za naše međuljudske odnose, pa čak i one u obitelji. Zašto? Zato što svi očekujemo da nas drugi cijene, poštuju, budu prema nama korektni.
Ali to važi i u obratnom slučaju. Svi očekuju da i mi prema njima budemo korektni, da ih uvažavamo i poštujemo. Bez toga nema zajedništva u međunacionalnim odnosima, među prijateljima, pa niti unutar obitelji. Bez toga nema niti mira u svijetu, društvu ili obitelji.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
