Čitam u medijima kako je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock (Zeleni) ustvrdila kako bi Južnoafrička Republika morala uvažavati međunarodno pravo.
Piše: Dr. fra Luka Marković
U Johannesburgu bi se trebao održati skup zemalja rastućega gospodarstva (BRICS) na kojem bi, navodno, sudjelovao i ruski predsjednik Putin. Iz rečenoga spomenute ministrice se da zaključiti kako bi vlasti u Johannesburgu trebale uhapsiti Putina i izručiti ga Haškom sudu. Jednostavno gledano, čovjek bi se mogao složiti s mišljenjem ministrice, jer je Putin zaslužio da mu se sudi. Ali što bi se dogodilo da doista Putin dođe u Johannesburg, tamo bude uhapšen i izruče Hagu? Ako bi sve završilo mirno, bilo bi dobro. A što ako sve krene drugačije i izazove atomski rat.
Uostalom, diktatori su spremni uništiti čitav svijet da sačuvaju svoju glavu. Nažalost, ministrica Baerbock ne shvaća da je sva ta igra oko rata u Ukrajini otišla predaleko i da može dovesti do nesagledivih posljedica po čitav svijet. Čudno je da mnogi zapadni političari, pogotovo oni britanski, sustavno uvjeravaju Ukrajince da mogu pobijediti Rusiju. Sumnjam da je to doista iskreno mišljenje. Zašto to čine kad znaju da je teško poraziti zlo koje ima atomsko oružje?
Zašto svjetska politika umjesto velikih riječi podrške Ukrajini ne poradi malo više na diplomatskom području kako bi prestala patnja ukrajinskoga naroda? Čudne su političke igre u današnjem svijetu dvoličnosti, igre riječi iza kojih ne stoji iskrenost. Svojevremeno je poznati švicarski filozof Jung rekao divnu misao koja bi se mogla odnositi i na današnje stanje u svijetu politike. Upozorio je zapadnu politiku prije nekoliko desetljeća kako mu se iz sovjetskog i komunističkog svijeta često podrugljivo u lice smije njegova vlastita sjena. Naime, želio je reći, da komunisti bez imalo srama čine ono što zapadna politika ponekad čini u rukavicama. Vrijeme je za ozbiljnu diplomaciju a ne za razbacivanje frazama dok ukrajinski narod pati.
‘Mali’ plaćaju cijenu sukoba među ‘velikima’
Nažalost, još uvijek živimo u svijetu u kojem „mali“ plaćaju visoku cijenu sukoba među „velikima“. Zar to nije osjetio i hrvatski narod za vrijeme srpske agresije? Zar nisu neke zapadne sile pokušale svim silama zadržati Jugoslaviju kao svoju interesnu sferu utjecaja ne obazirući se na diktaturu koja je vladala u njoj? Ne daj Bože da su Srbi imali mudrije političare. Da su se na vrijeme oslobodili komunističke ideologije i pokušali odvući Jugoslaviju NATO, imali bi veliku podršku određenih političkih krugova u zapadnom svijetu, u onome svijetu koji tako rado govori o demokraciji, nacionalnim i ljudskim pravima.
Zar tu podršku nije imao i diktator Tito? Svi su znali za zločine njegovih komunista od Bleiburga preko Gologa otoka do Hrvatskoga proljeća. Nažalost, u politici se, pa i onoj demokratskoj svjetskoj, puno govori o ljudskim pravima i slobodama dok u pozadini stoje vlastiti interesi. Možda danas ne bi bilo niti rata u Ukrajini da nije bilo određenih prikrivenih interesa, kako onih diktatora Putina tako i onih slatkorječivih koji jedno govore a drugo misle.
Sudbina svijeta
Bojim se da ni jedne ni druge ne zanima puno patnja ukrajinskoga naroda, nego samo vlastiti strateški ciljevi. A gdje je tu budućnost svijeta? Gospođa Baerbeck bi se u svojoj naivnosti morala i to upitati. Jer kad politički profiteri i diktatori drže u rukama razornu moć atomskoga oružja, sudbina svijeta je uvijek jako upitna. Istina, oko rata u Ukrajini ima puno taktiziranja velikih sila. Pa ipak nitko ne može biti siguran da se stvar ne bi mogla oteti kontroli.
Ako bi se to dogodilo, Bog bi morao stvarati novoga čovjeka. Naravno, ukoliko bi imao volju nakon neuspjeloga eksperimenta s onim što se naziva dobrim i racionalnim ljudskim stvorenjem.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
