“Znaš, u ono vrijeme nismo imali ništa”.
Stalno ponavljanje rečenica poput ove može biti učestalo među preživjelima iz naraštaja koje je živjelo u vrijeme Drugog svjetskog rata ili onog koje je slijedilo.
Slušanje jednih te istih starih priča mnogima može ići na živce, ali djeca i unuci pripovjedača moraju znati zašto djed ili baka o tome stalno govore.
“U njima to budi snažne emocije”, kaže Christine Sowinski, psihologinja iz njemačke udruge za pomaganje starijima (KDA).
Ako ih ‘otpilite’ možete naštetiti svome odnosu s njima. No to ne znači da ih morate krotko slušati satima.
“Trik je u tome da se trebate uključiti u razgovor”, primjerice, jednostavnim postavljanjem pitanja, kaže Sowinski.
“Jedan od razloga zašto ljudi pričaju iste priče je i taj jer ih nitko ništa ne pita”, dodaje.
Sowinski upozorava da se mala djeca moraju poštedjeti slušanja brutalnih ratnih priča.
“Predškolska djeca ponekad mogu zbog toga imati noćne more”, ističe njemačka psihologinja.
Djedovi i pradjedovi to bi morali imati na umu kada započnu priču o tome kako je nekada bilo.
Fenix-magazin/IM/Hina
