Od kamena Brača i tišine benediktinskih samostana do teologije, poezije i digitalnog svijeta – životni put Nikole Dominisa neobičan je spoj duhovnosti, književnosti i suvremene kreativnosti.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Rođen u Postirima, mjestu koje je Vladimir Nazor opjevao stihom „Rodih se u gradiću na žalu morskog kanala“, Dominis danas kroz knjigu novela „Mirje i Lovrečina“, koja je izašla ovih dana, oživljava zaboravljene ljude i neispričane priče bračke prošlosti.
– Ja sam tim nepoznatim stanovnicima dao imena i oživio ih, vratio ih u povijest, kaže autor koji povijesne ruševine ne vidi kao razbacane ostatke vremena, nego kao prostor života, ljubavi i tragedije.
Teolog, pjesnik, ghostwriter, web dizajner i marketinški stručnjak, Dominis u svojim djelima spaja arheologiju, fikciju i osobnu fascinaciju otokom na kojem je odrastao.
Njegove priče nastaju iz želje da „tekstom vrati ljude u to doba“, ali i da podsjeti koliko je bračka baština vrijedna i još uvijek nedovoljno poznata.
FM: Kako je nastala ideja za ove dvije novele “Mirje i Lovrečina” i što Vas je posebno privuklo upravo povijesti Brača?
Novela Lovrečina je nastala još 2019. Nisam je planirao, jednostavno mogu reći da je u tom trenutku došlo vrijeme za jednu dužu i ozbiljniju priču. Prije sam često razmišljao kako je izgledala uvala Lovrečina u vrijeme gradnje bazilike, a kad sam istražio shvatio sam da je cijela uvala bila urbanizirana te da je po sredini uvale bio sagrađen most koji je služio kao pristanište. Sve me to fasciniralo pa sam počeo slagati mozaik čitave priče. Bilo mi je bitno jedno pitanje: Kako tekstom vratiti ljude u to doba? U noveli su opisani benediktinci, veleposjednici i robovi, radost i tragedija, to je između ostalog i ljubavna priča. Osim toga povezao sam i sve podatke o načinu života u to vrijeme i sve dostupne podatke o povijesti uvale Lovrečina i bazilike sv. Lovre. Ne postoji opširna literatura, tek nekoliko znanstvenih radova ali jako vrijednih za ovu priču. Sve te niti sam spleo i shvatio da sam dobio nešto unikatno. Nitko još nije napisao ništa opširnije o tom mjestu, a kako vidite i na slici, mjesto je čudesno. O njoj su govorili don F. Bulić, A. Ciccarelli i drugi naši istaknuti arheolozi. Nadam se da ću ovom knjigom koliko toliko potaknuti zanimanje javnosti za ovaj biser još uvijek skrivene povijesti Mediterana.
Mirje je drugačija priča radnja skače od tragične pa do urnebesno smiješne i nazad. Nju sam napisao dosta kasnije. O povijesti Mirja isto tako nema mnogo literature. Ono što se zna je da je samostan podignut na antičkoj vili i smatra se da je ona mogla pripadati upravitelju carskih kamenoloma kod Škripa, a znamo da je tim kamenom sagrađena Dioklecijanova palača. No moja priča je smještena u dosta kasnije vrijeme. Radnja se odvija u 14. stoljeću kad je samostan već bio sagrađen i opet su u priči benediktinci.
FM: Vladimir Nazor ja nazvao Brač „otokom bez povijesti”. Na koji način Vaša knjiga ulazi u dijalog s tom idejom?
Da, veliki Vladimir Nazor je smatrao kako u povijesti Brača nikad nije bilo povijesno velikih i poznatih već je to otok čiju su povijest oblikovali kamen, škrta zemlja i more, klesari, težaci i ribari. Naravno, bilo je zaslužnih ljudi ali dominantno je povijest ispisana malim ljudima. Postoje neke teorije o spominjanju otoka Brača u „Periplu” djelu nastalom nakon sredine 4. st. pr. Kr., svojevrsnom plovidbenom putopisu po Sredozemlju, a spominjan je i kasnije. Poznato je kako ga Grci nazivaju Elafusa (Eláfousa, lat. Elaphusa, od grčkog élafos = jelen, »jelenji otok«), odnosno Brettanís (lat. Bretanis, od mesapsko-ilirskog (?) brentos (brenthos) = jelen). Kasnije će se oblikovati naziv Brattia, Bratija od čega onda i današnji – Brač.
Nazorova teza je, ustvari, dokazana u knjizi Mirje i Lovrečina. Ne postoje gotovo nikakvi zapisi znamo samo ono što je ostalo do danas u materijalnom obliku, iskopine i poneki novčić koji je kliznuo iz džepa nekom nepoznatom stanovniku. Ja sam tim nepoznatim stanovnicima dao imena i oživio ih, vratio ih u povijest.
Više zanimljivosti: (FOTO) KAMENJAK: Nitko ne odlazi ravnodušan s ovog mjesta koje otkriva istinu o kapelici i pogled od kojeg zastaje dah
FM: Koliko su Vas konkretni arheološki i povijesni lokaliteti, poput bazilike sv. Lovre u Lovrečini, oblikovali kao autora tijekom pisanja?
Za ove dvije novele ti arheološki i povijesni lokaliteti su temelj, ali ja pišem i poeziju i eseje, romane. Teme mi nisu samo povijesne, ima tu i fantasy literature poput knjige Agartha i futurizma poput 2300.
FM: Pišete o „ljudima koji nisu zapisani u povijesti”, ali su bili njezin dio. Što Vas je potaknulo da im date glas u književnosti?
To su ljudi poput nas samo su živjeli u svom vremenu, pa vjerujem da zaslužuju da se o njima piše. Ostavili su nam vrijednu arheološku baštinu ali ja ih vidim kako šetaju mračnim hodnicima i otvaraju škripava vrata. Vidim ih kako dižu kamen po kamen tih zdanja i iako je vrijeme izbrisalo njihove tragove u pijesku Lovrečine ja želim utisnuti nove stope – ispričati njihove priče.
FM: Samostan sv. Stjepana na Mirju ima snažnu simboliku u jednoj od novela. Zašto ste izabrali upravo to mjesto kao književni prostor?
Samostan na Mirju sam često posjećivao kao dijete. I uvijek su mi se te zidine činile nekako mistične i zagonetne. Vjerujem da je u samostanu sv. Stjepana na Mirju zbilja vladala ona gorljivost za sveto i mistika kao i u drugim benediktinskim samostanima. Pa zašto ne prenijeti te neispričane priče i drugima?
FM: Gdje Vi povlačite granicu između povijesne činjenice i književne fikcije u ovoj knjizi?
Pošto imamo malo direktnih izvora priče sam stavio u kontekst ondašnjeg vremena, sve ostalo je fikcija.
(FOTO) BRDO KOJE JE STOLJEĆIMA IZAZIVALO STRAH: I danas se ponekad vidi svjetlo u kuli i čuju čudni zvukovi, ali to nije zbog vještica…
FM: Što biste voljeli da čitatelj ponese iz ove knjige nakon što je pročita — poruku, osjećaj ili možda novo viđenje Brača i njegove povijesti?
Nadam se da će osjetiti emociju koju sam sam osjećao dok sam pisao novele. Svakako i novi pogled na povijest i povijesnu vrijednost tih arheoloških nalazišta, koja svakako nisu jedina ali su za mene važna i volio bih kad bi se ta baština počela više cijeniti.
Htio sam svima prenijeti što sam sam doživio!
FM: Ako se malo maknemo od knjige: što Vas je u Vašem životu najviše usmjerilo prema pisanju više duhovnost, samoća, ili potreba da nešto izrazite?
Svakako je duhovnost bila početak moje književnosti. Htio sam svima prenijeti što sam sam doživio, a ono što se zapiše može se lako distribuirati. Govor je kratkog vijeka ako nije dokumentiran, ali zapisano ostaje, pa mi čitamo tekstove stare i više od 5 000. godina. Kasnije su došle i druge teme, životne, socijalne, ljubavne, antiratne…
FM: Kada danas pogledate svoj put od Brača do teologije i pisanja, što Vam se čini kao najvažniji unutarnji zaokret koji Vas je definirao kao autora?
Za mene su to bile dvije auto biografije, Povijest jedne duše sv. Male Terezije i Ispovijesti sv. Augustina i u počecima sam baš baš obožavao Phila Bosmansa, kasnije su došli i Tin Ujević, Jesenjin, Cesarić, Dylan…
FM: Otkrili ste svoju pjesničku crtu nešto kasnije, kako danas gledate na taj „kasni početak” i što mislite koliko je važno da se talenti uopće otkriju, bez obzira kada?
Možda sam izgubio dragocjeno vrijeme, a možda sam morao i fizički i duhovno odrasti da bih mogao pisati. Na pitanje o otkrivanju talenta parafrazirati ću Schopenhauera koji veli da ukoliko je netko određen da trag svoga duha utisne cijelom ljudskom rodu pred njim stoje samo sreća ili nesreća da razvije talente i ostvari svoje djelo, ili da u tome bude spriječen. Sve ostalo za njega je beznačajno.
FM: Često se kaže da je „pjesnik u duši” više od onoga tko piše pjesme, kako Vi osobno razumijete tu ideju i gdje u sebi prepoznajete tu pjesničku dimenziju, čak i izvan poezije?
Da, nekad se pjesnike zamišljalo kao zanesenjake, nekad kao boeme (Jesenjin, Ujević) i oni su uvijek bili „čuđenje u svijetu” kako će reći A. B. Šimić, ali oni su i „vječno treptanje” oni otvaraju oči za ljepote koje je moguće opisati jezikom jer posao pjesnika je pronaći riječi. Pa sam u jednoj pjesmi zapisao: „Još nisu nađene riječi za ljubav.” To je vječna čežnja pjesnika pronaći pravu riječ među onim običnim riječima koje svakodnevno koristimo.
JOŠ NISU NAĐENE RIJEČI ZA LJUBAV
Ima nas koji živimo
sa smrću u sebi
i osmijehom na usnama
poput klaunova
poput kiša u ožujku pred samo proljeće
sve je još u sjećanjima
ostavljene igračke napuštenih djetinjstava
ima nas ranjenih i palih
pod kanonadom Amorovih strelica
pod kišom ruža
koje nikad neće stići u tvoje ruke
u jedine ruke koje ih zaslužuju
tiho, budi tiho i povjerit ću ti tajnu:
Još nisu nađene riječi za ljubav!
Sve su to još samo pokušaji
sve su to još prvi koraci
nesigurni i manjkavi izrazi
ali…, budi sigurna
moje će riječi jednom izreći
to srce što bukti
te dubine velikih mora
sjećam se…, noć je
negdje u kolovozu
u gradu podno najljepših zvijezda
tvoja beskrajna nepočešljana kosa
vrijeme je bezimeni tok
i pet tisuća zalazaka stoji među nama
pet tisuća svitanja punih iste nade,
a ja ne znam tko ti sada broji korake do stana
i sa svakim je malo tužniji,
a ja ne znam kako je prošlo pola života
u samo jednom trenutku
u jednom snu
ima nas koji živimo
životom povrh izgubljenih staza
tko će ti otkriti sve tajne ljubavi
one su oštre, ko sjekire, i ruše stabla
padaju tužno šume da bi izrasle nove
riječi beskrajne ljepote, obećavam ti
kada stigneš draga
s tuđim imenom ali istom ljupkošću
Amorov masakr
i riječi koje nešto znače
riječi drevne i tako nove
riječ – ljubav
u punom značenju
u snažnom lomu izrečene
riječi koje samo ti zaslužuješ
riječi, obećavam ti, tako posebne
riječi pune tebe.
FM: Pišete u više formi, od poezije do eseja, a bavite se i ghostwritingom, što Vas najviše privlači u samom činu pisanja i stvaranja, neovisno o formi i autorstvu?
Jednostavno uživam u pisanju. Da to nisam zavolio tko zna kojim bi smjerom išao moj život. U esejima uglavnom pišem o ozbiljnim temama, knjiga Politika – Društvo – Religija dostupna je na Amazonu i Lulu platformi. Poezija s druge strane je lepršava pa teme vadim od svugdje. Nikada, ali niti jednu pjesmu nisam napisao da sam si zadao temu i sad ću o njoj pisati, ne. Uvijek bi tema pronašla mene, katkad je potrebna samo jedna riječ koja mi zazvoni i ja već imam prvi redak, a onda ponekad poteče, a ponekad zaglavi ali u svakom slučaju nema dana da nešto ne zapišem.
Htio bih iskoristiti priliku i pozdraviti sve vaše čitatelje, posebno one u inozemstvu, nadam se da sam im dočarao bar približan ambijent našeg otoka. Inače je Lovrečina predivna pješčana plaža zasigurno druga plaža po ljepoti na otoku nakon poznatog Zlatnog rata. To je uvala koju svakako vrijedi posjetiti ukoliko budete na Braču, a onda ne zaboravite ući među povijesne zidine i možda vidite kako benediktinci još mole, samo prstohvat mašte i naše će ruševine oživjeti.
Ako nekoga posebno zanima što mi je danas aktualno i o čemu sam danas pisao možete me naći na blogu By Dominis – Autor (https://www.bydominis.com.hr/) ili na facebook profilu, rekao je Nikola Dominis.
Život Nikole Dominisa
I za kraj, napomenimo kako je Nikola Dominis hrvatski je teolog, književnik, ghostwriter, web dizajner i marketinški stručnjak, rođen u Postirima na otoku Braču. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tradicionalnu Klesarsku školu u Pučišćima. Nakon dubljeg ulaska u duhovnost, u 31. godini upisuje studij teologije te 2021. diplomira na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, stekavši naslov magistra teologije.
Književno djelovanje započinje zbirkom poezije Kraljevstvo Božje (2015.), nakon čega objavljuje niz pjesničkih zbirki, eseja i proznih djela, među kojima se ističu U svijetu male braće, Lovrečina, Povratak, O srcu je riječ i antiratna zbirka U ime mira. Objavljivao je u raznim časopisima i u Glasu Koncila, a uspješno je sudjelovao i na natječaju „Hrvatskog duhovnog stvaralaštva Stjepan Kranjčić“. Urednik je bloga UrbAn KaToliK.
Uz književnost i teologiju, Dominis se posvetio i suvremenim tehnologijama te se dodatno obrazovao za web dizajn, internetski marketing i brendiranje.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
