Hrvatski povjesničar Wollfy Krašić (30) suradnik je Fenix Magazina, najčitanijeg tiskanog medija za Hrvate u iseljeništvu koji ima i svoj portal. Krašić je rođen u Rijeci . Godine 2010. u Zagrebu je upisao diplomski studij moderne i suvremene povijesti, na kojem je diplomirao s temom „Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.“, pod mentorstvom prof. dr. sc. Ive Banca.
Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti započeo je 2012. godine na istome fakultetu, a završio obranom doktorskog rada „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ kod istoga mentora 2016. godine.
Napisao je nekoliko znanstvenih i preglednih radova u znanstvenim časopisima i zbornicima znanstvenih kongresa i skupova, a objavljeno mu je i nekoliko što manjih što većih istraživačkih tekstova u Jutarnjem listu.
Bitno prošireni doktorski rad pod istim će nazivom biti objavljen u izdanju Školske knjige iduće godine. Njegov primarni znanstveni interes jest istraživanje hrvatskih državotvornih opozicijskih snaga u zemlji, kao i hrvatske političke emigracije u periodu 1945.-1990.
U monografiji koja treba biti izdana, Krašić je generalno govoreći, dao pregled reagiranja hrvatske političke emigracije na neka od zbivanja u Jugoslaviji i Hrvatskoj od sredine 60-ih do početka 70-ih godina.
Brojna hrvatska politička emigracija
Naime, kako navodi, prilično brojna hrvatska politička emigracija, nastala po završetku Drugoga svjetskog rata, te obnavljana tijekom cijeloga postojanja druge Jugoslavije, s većim ili manjim intezitetom, na razne načine, pokušavala je opstruirati postojanje i funkcioniranje jugoslavenskoga komunističkoga režima, s kojim je bila u trajnom sukobu. – Od osnivanja komunističke Jugoslavije, do njenoga raspada, procesi i događaji koji su u najvećoj mjeri zaokupili pozornost političkih emigranata, poznati su pod nazivom Hrvatsko proljeće, odnosno hrvatski reformni pokret. Osim što su razne emigrantske organizacije, grupe i pojedinci interpretirali događaje u Hrvatskoj i Jugoslaviji u periodu 1966. – 1972. prilično različito, što je rezultiralo mnogobrojnim polemikama, postojanje, a onda i slom Proljeća imalo je čitav niz implikacija u hrvatskoj političkoj emigraciji, koje su se osjećale sve do početka devedesetih godina – kaže Krašić.
Ukidanje limita na pristup arhivskoj građi
Jedna od ključnih tema u Krašićevom radu jest pitanje geneze i modifikacija ideje o hrvatskom miru, odnosno pomirenju. U posljednjih nekoliko godina u medijskom prostoru, a onda i u javnosti prisutne su rasprave o lustraciji, a njihov početak ili intezifikacija može se manje-više datirati u 2013. godinu s otvaranjem pitanja izručenja, a onda i suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. – Na ove se rasprave nadovezala i relativno nedavno otvorena tema o tzv. otvaranju arhiva, odnosno ukidanju limita na pristup arhivskoj građi koja je nastala djelovanjem jugoslavenskih obavještajnih službi te komunističke partije odnosno Saveza komunista. Međutim, koncept lustracije neodvojivo je vezan uz spomenutu ideju o hrvatskom pomirenju, pod čime se podrazumijeva suradnja nekadašnjih pripadnika aparata i vojske NDH te pripadnika Ustaškog pokreta s pripadnicima hrvatskog partizanskog pokreta i komunističke vlasti, kao i potomaka obje zaraćene strane na stvaranju samostalne hrvatske države – govori Krašić.
Posebnu pažnju posvetio Branimiru Jeliću
Stavljanje problematike eventualne lustracije u kontekst ideje o pomirenju, na kojoj je građena Republika Hrvatska, najčešće je izostajalo, a kada se to i činilo, tek kratko su se spominjali potezi Franje Tuđmana s konca 80-ih i početka 90-ih. Krašić je na temelju izvora različite provenijencije, od materijala nastalih radom jugoslavenskih obavještajnih službi prema političkim emigrantima, privatne korespodencije, emigrantskih tiskovina, kao i osobnim svjedočanstvima još uvijek živućih relevantnih aktera dokazao kako nastanak te ideje treba datirati mnogo ranije, zatim da su postojali njeni različiti oblici, kao i to da se ona mijenjala pod utjecajem raznih zbivanja kako u domovini tako i u emigraciji.
U prikazu reagiranja pojedinih emigrantskih organizacija, grupa i pojedinaca autor je posebnu pažnju posvetio radu jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata – Branimira Jelića. On je u okolnostima zatezanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa nakon čehoslovačke krize, stanovite liberalizacije u Jugoslaviji te nastanka i razvoja hrvatskog reformnog pokreta, kao i iskustva potpunog oslanjanja hrvatskih državotvornih snaga na Zapad u nadi da će taj faktor na razne načine podržati osnivanje samostalne hrvatske države koje nije davalo rezultate, u računicu koja bi trebala dovesti do ostvarenja potonjeg cilja, odlučio pokušati uključiti i drugi ideološki blok, tj. naprije komunističku Albaniju i Bugarsku, a onda i SSSR.
Ta je Jelićeva akcija bila iznimno kontroverzna, iza nje je ostalo mnogo upitnika te sumnji u djelovanje raznih obavještajnih službi na Jelića da tako postupi. Iako će biti potrebna daljnja istraživanja u arhivima u Bonnu, Berlinu, Moskvi i Washingtonu, Krašić je u svojem radu, ponovno najvećim dijelom koristeći do sada nekonzultirane izvore, uspio baciti mnogo svjetla na ovu problematiku.
Treća relevantna tema, koja ne samo da govori o političkoj emigraciji, nego i o nekim snagama unutar reformnog pokreta, ali i o jugoslavenskom režimu i represiji koja je uslijedila nakon sloma Hrvatskog proljeća, jest rekonstrukcija kontakata između nekih političkih emigranata i pojedinaca i institucija u zemlji. – Ako se izuzme neposredno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata i ubacivanja emigranata u Jugoslaviju poradi vođenja križarskog gerilskog otpora te perioda raspada Jugoslavije, kada neki hrvatski disidenti putuju u inozemstvo, a potom se i politički emigranti vraćaju u zemlju, period postojanja reformnog pokreta jest razdoblje najintenzivnije komunikacije na relaciji emigracija-domovina. Štoviše, to je jedinstveni period kada hrvatska republička vlast ili bolje rečeno jedan njen dio nastoji povesti nešto drukčiju politiku prema hrvatskoj emigraciji, uključujući i jedan dio političkih emigranata.Nakon Karađorđeva, Beograd te nova politička garnitura u Zagrebu iskoristit će spomenute kontakte kako bi se obračunali s dijelom političkih protivnika, s time da su optužnice najčešće u potpuno krivome svjetlu prikazivale spomenute dodire – kaže Krašić.
Iako je hrvatska politička emigracija konstantno radila na tome da upozna strane čimbenike u politici, medijima itd. sa svojim viđenjem hrvatskog položaja u Jugoslaviji, masovni prosvjedi Hrvata diljem svijeta nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta bili su od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do konca 80-ih i početka 90-ih jedinstven proces. Nadalje, jedinstvo koje je proželo najveći dio emigranata nakon vala represije koji je zahvatio Hrvatsku, imalo je znatnu ulogu u stvaranju Hrvatskog narodnog vijeća, krovne organizacije koja je uspjela okupiti znatan broj hrvatskih političkih emigranata.
Demoniziranje hrvatske političke emigracije od strane jugoslavenskog komunističkog režima, svođenje isključivo na ustaše, fašiste i/ili teroriste i dalje ima utjecaja na percepciju djelovanja tih ljudi u hrvatskoj javnosti – kaže Krašić.
Pored istraživanja gore iznesenih problema, Krašić se bavi proučavanjem djelovanja različitih elemenata unutar hrvatskog reformnog pokreta, zatim djelovanja disidenata (Tuđman, Veselica, Gotovac itd.) u 70-im i 80-im godinama, ali i ilegalnih hrvatskih organizacija i grupa koje su se javljale u zemlji od kraja Drugog svjetskog rata nadalje.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
