Search
Close this search box.
Search
Fra Kristijan Montina / Foto: Fenix (MD)

VODITELJ HKŽ WIESBADEN FRA KRISTIJAN MONTINA: U Njemačkoj veliki broj katolika istupa iz Crkve

Govoriti o katolicima u Bosni nije moguće bez spomena na Bosnu Srebrenu. Čak i njezin patron Uzvišenje Sv. Križa već svojim nazivom upućuje na intimnu povijest Bosne – na Križ. Povodom ovogodišnje proslave toga blagdana, sugovornika smo pronašli u fra Kristijanu Montini koji trenutno svećenički djeluje u Njemačkoj, prenosi Nedjelja.ba.

 

Fra Kristijan, ili kako ga ljudi od milja zovu fra Kiki, rođeni je Sarajlija i svećenik franjevac Bosne Srebrene. Na svijet je došao 12. svibnja 1981. u obitelji oca Severina Montine i majke Mire,rođ. Rašić.

Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Nakon đakonskoga ređenja 2007. đakonsku je praksu obavio u samostanu Sv. Ante u Beogradu, a svećeničku službu započeo u Nišu. Službovao je na nekoliko župa u Bosni kao župni vikar, voditelj Frame i ekonom kuće. Od 2011. do 2018. vodio je dvije austrijske župe – Kufstein Sparchen i Kufstein Zell, a također i dvije filijale HKZ-a Salzburg – Kitzbuhel i Kufstein. U ovom razdoblju posebno se posvetio obnovi crkava, kapelica, vodio je izgradnju sportskog igrališta i bavio se humanitarnim radom u Kruhu Sv. Ante (KSA). Od 2018. župnik je Hrvatske katoličke župe Wiesbaden i voditelj KSA-a Njemačke. U svojoj Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj od 2016. obavljao je službu definitora Uprave te predsjednika Komisije za dijalog i ekumenu. Od studenoga 2019. do ožujka 2020. bio je upravitelj i HKŽ-a Frankfurt.

Poštovani fra Kristijane, Franjevački red osnovan je 1209., a već 1291. prvi su se fratri pojavili u Bosni. Došli su kao misionari vraćati u krilo Katoličke Crkve bosanske krstjane. Koji je razlog da su vremenom tako srasli s narodom? I što je prvotna uloga franjevaca danas u BiH?

Franjevci Bosne Srebrene s pravom nose nadimak „ujak“ što ima svoju duboku povijesnu pozadinu. A ujak je majčin brat, dakle riječ je o uskoj rodbinskoj vezi. To treba staviti u kontekst vremena otomanske okupacije Bosne i Hercegovine kada su spletom povijesnih okolnosti franjevci ostali jedini brinuti za preostale katolike. Bez prevelika uljepšavanja vlastite povijesti, čemu smo svi ponekad možda i skloni, moja subraća su zaista kroz čitavu povijest ostala blisko vezana sa svojim narodom, čime su stekli veliko poštovanje naroda što nam je s jedne strane velika radost, ali i obveza da to poštovanje i povjerenje i dalje očuvamo. Uloga franjevaca se kroz stoljeća nije nešto previše promijenila: naš je zadatak i dalje u našem narodu očuvati vjeru, ali i kulturu i njegov hrvatski identitet uz poštivanje drugih naroda i njihovih identiteta.

Uslijed povijesnih neprilika Franjevačka provincija Bosna Srebrena bila je 1757. svedena na rang kustodije i nazvana Kustodija Sv. Križa. Iako joj je iste godine vraćen rang provincije, ostalo je ovo „Sv. Križa“. Kako bosanski franjevci danas gledaju na ovaj naziv? Što se iz njega može iščitati?

Naša Redodržava Bosna Srebrena proživjela je kroz povijest mnoge nedaće, ali to je jedina institucija u Bosni i Hercegovini koja ima svoj neprekinuti kontinuitet od srednjeg vijeka do danas, pune 732 godine. U nazivu „Provincija Uzvišenja Svetoga Križa“ uvijek iščitavam snagu da nas upravo taj Sveti Križ godinama štiti, da u njega upiremo svoj pogled jer je u njemu i u Isusu Kristu koji je na njemu raspet, jedini naš spas.

Unatoč društveno-političkom stanju koje generira ekstreman pad nataliteta i odlaske s ovdašnjih prostora, Bosna Srebrena je zasigurno još uvijek jedna od najvećih franjevačkih zajednica u svijetu. Jesu li Vam poznate statistike: s čime se ova Provincija može podičiti danas?

Statistika za 2022. kaže da naša Provincija ima 272 svečano zavjetovana brata, 11 bogoslova s privremenim zavjetima i dva s vječnim; zatim dva novaka; dva postulanta; jednoga sjemeništarca; četiri đakona i tri časna brata. Naglasio bih da imamo i dva biskupa, a to su Hilj Kabasi, umirovljeni biskup koji je djelovao u Albaniji, i Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki. U Bosni je u protekloj godini djelovalo 206 svećenika. Osim Bosne djelujemo i u drugim državama i kontinentima: u Hrvatskoj, Srbiji, na Kosovu, u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Nizozemskoj, Australiji, Africi. Ovdje su se ispunile riječi svetoga oca Franje kako je naš samostan zapravo čitav svijet.

Poznato je kako su franjevci Bosne Srebrene na posljednjem Provincijskom kapitulu dosta vremena i truda posvetili raspravama o pastoralu zvanja. Što se konkretno na tom polju radi i može li se govoriti o plodovima?

Pastoral zvanja je naravno uvijek važna i aktualna tema. Kao što svi znamo, bez podmlatka nijedna institucija nema svoje budućnosti. Mladi su budućnost svakoga sela, grada, države, pa tako i same Crkve kao takve. U prošlosti kada smo imali i viška zvanja, znali smo često biti prestrogi i otpuštati ljude iz sjemeništa zbog nekih sitnih mladenačkih nepodopština. Ja sam 1996. došao u sjemenište u Visoko. Tada nas je bilo više od 70 sjemeništaraca, a danas ih imamo samo dva. I od toga velika broja sjemeništaraca koji bi dolazili u prvi razred, na kraju redovničkog puta bude ređeno u prosjeku po pet-šest svećenika.

Drugi i glavni problem zapravo jest činjenica da su se mnogi ljudi odselili iz Bosne i Hercegovine pa samim tim imamo i manji broj onih koji odlaze u sjemenište u BiH. Oni se uglavnom odlučuju biti svećenici u Hrvatskoj gdje im roditelji žive, a neki se zarede i u drugim zapadnoeuropskim državama.

Na našim župama se dosta radi s Framom pri čemu se i mlade ljude poziva da se oduševe za redovnički poziv, što smatram vrlo važnim dijelom našeg pastoralnog rada. Te aktivnosti već daju neke dobre rezultate, tako da u zadnje vrijeme imamo postulanata koji dolaze u našu zajednicu s već prije završenom srednjom školom, pa čak i fakultetom.

Vi ste jedan od nekolicine Sarajlija koji su, uvjetno rečeno, „ratna zvanja“, a ljudi Vas prepoznaju i kao velikog šaljivdžiju. Što nam možete reći o svome franjevačkom pozivu?

Ja sam odrastao s franjevcima. Bio sam ministrant na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, glumio na priredbama, išao na vjeronauk. Teologiju osjećam svojim domom i jako mi je ugodno kad god boravim u njoj.

Sadašnji provincijal fra Zdravko Dadić i ekonom Provincije fra Vinko Sičaja bili su moji vjeroučitelji, a pričestio me je fra Ivo Marković. Još kao mali govorio sam da ću biti franjevac. Onda dolazi nesretni rat. Godine 1992. bivam ranjen u ruku na Dobrinji i u bolnici sam vidio svakakve strahote. Na Dobrinji nije bilo ni grijanja, ni struje, ni vode, a živjeli smo uz vrlo oskudnu humanitarnu pomoć. Tada još kao dječak spoznao sam da je u životu sve relativno osim Boga. Velika utjeha u tim teškim trenutcima su bili svećenici koji su dolazili na Dobrinju, kako dijecezanski, tako i redovnički. Posebno izdvajam fra Mirka Majdandžića koji je ljude povezivao radiostanicom, dijelio pomoć, gitarom i pjesmom je liječio naše rane, boli, tuge. Kad sam završio osmi razred, otišao sam u sjemenište sa željom postati franjevac humanitarac. Tako smo fra Danijel Nikolić i ja u pratnji fra Mirka i roditelja otišli u Visoko.

Kao bogoslov sam često radio u Kruhu Sv. Ante (KSA) kod ravnatelja fra Stipana Radića. Obilazili smo siromašne, nosili pomoć, istovarali kamione pomoći jer je mene uvijek ispunjavao rad sa sirotinjom, što me ispunjava i danas. Bio sam voditelj KSA-a u Austriji, a sada sam to u Njemačkoj. Organizirali smo brojne humanitarne akcije i pomogli mnogim ljudima zahvaljujući našim dobročiniteljima.

A to što me ljudi prepoznaju kao velikoga šaljivdžiju, nekad je dobro, a nekad može biti i problematično, ovisno o tome kako tko razumije šalu i je li ju spreman primiti na svoj račun. No, siguran sam kako su zdrava šala i radost ono što liječi ljude. Svećenici danas trebaju biti otvoreni i autentični ljudi.

Je li redovnički poziv još uvijek privlačan mladima? Bi li se na tom polju trebalo nešto mijenjati?

Svećenički poziv, iako je u krizi, još je uvijek privlačan mladim ljudima koji žele biti redovnici i svećenici. A mi koji već jesmo svećenici, moramo biti autentični u svom pozivu, trebamo mijenjati sebe nabolje čime ćemo dati najbolji primjer onima koji se odluče za taj poziv. Nerijetko jedna ispravno protumačena riječ iz evanđelja, plemenita gesta župnika ili kapelana može itekako biti poticaj mladom čovjeku da se odluči za duhovni poziv.

Sv. Franjo je upućivao da se mora djelovati „secundum loca et tempora“ – „prema okolnostima mjesta i vremena“. Može li se kazati da je to razlog zašto su franjevci Bosne Srebrene na Zapadu kamo su mnogi katolici Hrvati iz Hrvatske i BiH otišli?

Davnih godina su pokojni dr. fra Tomislav Međugorac i dr. fra Vitomir Slugić otišli u Njemačku za našim radnicima sa željom da im osiguraju pastoralnu skrb i budu im blizu u njihovim potrebama. Oni su sigurno bili vođeni geslom ”secundum loca et tempora” našeg svetog oca Franje. Danas diljem svijeta imamo veliki broj hrvatskih katoličkih misija koje su našemu narodu od neizmjerna značenja. Može se reći kako smo mi kao pastiri otišli za svojim stadom jer ako nema pastira, da se tako metaforički izrazim, onda se stado rasprši i preuzmu ga neki drugi pastiri koji mu baš ne misle dobro.

Koji su najveći izazovi pastoralnoga djelovanja izvan Domovine? Kako je to biti „bosanski fratar“ u Njemačkoj?

Veliki su izazovi pastoralnoga djelovanja izvan domovine. Moja župa Svetoga Ante u Wiesbadenu prostire se na 100 km. Uz Wiesbaden imamo i tri filijale: Bad Camberg, Limburg i Montabaur. Kad bismo to prenijeli na naš bosanskohercegovački kontekst, to bi bilo kao da ja kao župnik slavim svetu misu u Sarajevu, pa da onda iza nje idem u Žepče na drugu misu što je sigurno teško shvatljivo za naš mentalitet i način funkcioniranja. Naša župa broji oko 5 000 vjernika. U Bosni se na taj broj obično postavljaju tri svećenika radi lakšeg izvršavanja pastoralnih zadataka. Ja kao svećenik sam djelujem u župi kao i mnoga druga braća na Zapadu. I naravno veliki je izazov kako kvalitetno organizirati taj pastoral, kako omogućiti tim ljudima da imaju sadržajne kateheze, ispovijedi, razgovore, duhovne obnove. Hvala Bogu što naša župa ima časnu sestru, tajnicu i vrlo angažirano župno vijeće, te mi svi činimo skladnu cjelinu.

Narod za mene u Njemačkoj kaže kako sam tipični bosanski fratar, sklon druženju i pošalicama, a sam sam Bogu itekako zahvalan za ono što jesam.

Kako Bosna i Crkva u njoj izgleda iz perspektive življenja i pastoralnoga djelovanja u inozemstvu?

U Njemačkoj je u tijeku Sinodalni put. Biskupi žele nešto promijeniti u Crkvi jer veliki broj katolika istupa iz Crkve, što je posjet misama sve manji, a tu je i problem financiranja velika broja zgrada. Je li ovo što oni rade i predlažu baš pravi način obnove Crkve u Njemačkoj, nisam previše kompetentan o tome govoriti, iako ima dosta stvari koje mi se osobno ne sviđaju i nisam siguran da je to dobar put za obnovu Crkve.

Što se tiče Bosne, ona uvijek ostaje vrlo zanimljiva zemlja mnogima, a glede pastoralnog rada kod nas, mislim da to dosta dobro funkcionira. Iako je HKŽ Wiesbaden velika i zahtjevna misija, pokušavam biti bliz svakoj obitelji i obaviti godišnji blagoslov kuća, veliku božićnu i uskrsnu ispovijed što je inače naša praksa i u domovini.

U djelovanju bosanskih franjevaca moglo se nakon posljednjega rata prepoznati dva različita pogleda na stvarnost – da ne kažemo „dvije struje“. Kakvo je danas promišljanje o sadašnjosti i budućnosti Bosne kao zemlje i Katoličke Crkve u njoj te same Provincije Bosne Srebrene?

Šest godina sam bio definitor, tj. član Uprave Bosne Srebrene. Bosna i Hercegovina je naša domovina koju volimo i nema potrebe da to ikome dokazujemo. Uostalom, kao što sam već rekao, mi smo tu u kontinuitetu više od sedam stoljeća. Želimo graditi budućnost u BiH zajedno i s drugima poštujući svakoga čovjeka. S biskupom i dijecezanskim klerom njegujemo dobre odnose kao i do sada. Mi pripadamo općoj i krajevnoj Crkvi s kojom imamo dobru suradnju, ali uvijek se najviše voli i poštuje zajednica kojoj čovjek pripada. Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić i naša Uprava na čelu s fra Zdravkom Dadićem imaju kvalitetnu suradnju uz uzajamno poštivanje autonomije i svih posebnosti koje imamo kao redovnička zajednica.

Na što će se, prema Vašem mišljenju, u budućnosti trebati staviti naglasak u Bosni Srebrenoj?

Naglasak u Bosni Srebrenoj po mom mišljenju treba staviti na pastoral zvanja, te na konkretnu pomoć vjernicima koji su ostali u svojim župama u vidu duhovne i materijalne pomoći. Netko može kazati kako posao Crkve nije materijalno zbrinjavati ljude, što je primarna zadaća državnih vlasti. To je svakako istina, no u mojoj glavi već 30 godina odzvanjaju riječi talijanskog svećenika don Lorenza koji je dolazio u opkoljeno Sarajevo i znao nam je kazati: „Podajte narodu prvo jesti jer gladan čovjek čak ne može ni misu čestito slušati.“ Vjera bez djela je mrtva i treba djelima pokazati svoju vjeru.

Fenix-magazin/MMD/Josip Vajdner, Katolički tjednik

 

Povezano

ENGLESKA PREMIER LIGA: Mateo Kovačić i Joško Gvardiol strijelci u 5:1 pobjedi Manchester Cityja
NJEMAČKA BUNDESLIGA: Bayern, Borussia Dortmund i RB Leipzig upisali pobjede, pogodak Olma i asistencija Kramarića
UZ MNOŠTVO ČESTITARA: Zbor “Otvorena srca” u Beču svečano proslavio 40. rođendan
NIJE MU PRVI PUT: Muškarac iz Bavarske prevario Zavod za zapošljavanje za 1.000 eura, završio na sudu
MOĆNO ORUŽJE STIŽE U KLJUČNOM TRENUTKU: Njemačka će Ukrajini smjesta isporučiti još jedan sustav Patriot
NOVI POGODAK: Mladi hrvatski reprezentativac Matanović opet zabio za Karlsruhe