Pojednostavljen odgovor na naslovljeno pitanje mogao bi glasiti, sve dok Srbi ne shvate da od toga imaju više štete nego koristi.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Ovih dana odzvanja eterom ponovno poznata retorika Aleksandra Vučića o stradanjima Srba u Jasenovcu. Ništa neuobičajeno. Svi svjetski diktatori su oduvijek kad osjete da im je ugrožena stolica tražili neprijatelje.
Traženje neprijatelja za opstanak na tronu
Znaju školovani Srbi, pogotovo oni dobronamjerni, da je Vučičeva priča o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu laž, kao što je i laž to da je Hrvatska puna ustaša.
U svakom slučaju, ako u Hrvatskoj i ima pristalica ustaštva, neusporedivo ih je manje nego četničkih simpatizera u Srbiji. Znaju Srbi i to da je Vučić bio potrčko Šešelja, jednog od najvećih zagovornika četničke ideologije.
Pa ipak, iako ih je podosta protiv njegove isprazne političke frazeologije, većina ga još uvijek podržava. Razlog za to leži, kako bi rekla Hannah Arend, u tome što još uvijek stoje pod utjecajem bolesne i zle velikosrpske ideologije kako su oni žrtve, a susjedni narodi zločinci. Jasenovac je zasigurno nešto što opterećuje svakog čestitog i razboritog Hrvata.
Uostalom, platio je hrvatski narod visoku cijenu zbog Jasenovca i Pavelićevog koketiranja s njemačkim nacistima. O tom progovaraju ponajbolje Bleiburg i sve ono što se podrazumijeva pod tim pojmom. Zna to dobro i Vučić, pa ipak pokušava sustavno pričom o Jasenovcu, onome što se zbilo poodavno, potisnuti iz sjećanja nedavne srpske zločine.
Pokušava čovjek, među ostalim, prikriti i ono što su četnici i srpska JNA počinili u Vukovaru i Srebrenici, kao i u mnogim drugim krajevima širom Hrvatske i BiH. Svakako je zanimljiva i njegova priča da su Hrvati s pjesmom dočekali Nijemce, a Srbi s oružjem u rukama. Istina izgleda ipak malo drugačije, barem na početku. Bilo je među Hrvatima jako puno onih mudrih ljudi koji su dobro znali da se s Hitlerom ne može graditi budućnost vlastitog naroda.
Uostalom, glavni hrvatski političar tog vremena Maček nije želio niti čuti za suradnju s nacistima, dok su Srbi pristupili Trojnom paktu, savezu s Hitlerom, Musolinijem i japanskim rasistima. Za razliku od Mačeka, koji nije podržao savez s nacistima, njegov srpski politički rival Dragiša Cvetković ga je prihvatio.
Laž važnija od istine
Toliko o povijesti. Istina, Vučića i njegovog pijunčića Dodika to i ne zanima. Njima je laž važnija od istine, jer im omogućava da i dalje manipuliraju naivnim srpskim pukom, koji vjeruje kako će jednog dana ponovno osvojiti Kosovo, pripojiti Srbiji Republiku Srpsku, preuzeti Crnu Goru, pa čak uzeti i poneke dijelove Hrvatske. Očito povelik broj Srba voli čitati utopijske romane.
Upadljivo je i to da se Vučić okomio u zadnje vrijeme na Europsku uniju, uvjeren kako će se na taj način dopasti Trumpu.
Čovjek se toliko pogubio u strahu da ga Srbi demokratski orijentirani ne svrgnu s vlasti, da obećava i ono što ne može ispuniti.
Strah ga je da bi srpska mladost napokon mogla početi umjesto njegovih utopijskih govora slušati priče o srpskim političarima koji su kroz povijest odveli narod provaliju.
Strah ga hvata da ne shvaćate kako je i on jedan od onih političkih slijepaca iz Domanovićeve priče „Vožd“ kojem dio naroda vjeruje iako je politički slijep.
Vrijeme je za politiku čistih očiju
Strah ga hvata pri pomisli da bi ljudi mnogi otvoriti oči i shvatiti da je politički slijepac, kao i to da je vrijeme za nekoga tko ima dobre oči, oči realne i poštene politike, nekoga tko shvaća da je Europi dosta Vučića koji glumi Broza, pokušavajući izigrati i Putina, i Europsku uniju i Trumpa.
Ma i ne zbunjuje toliko srpska naiva, jer ima utočište u povijesti. Više zbunjuje to da hrvatski političari uopće kontaktiraju s takvim ljudima, koji su pozivali hrvatske Srbe na pobunu da bi kasnije jadikovali nad njihovom povorkom kroz hrvatsku.
Nažalost, Hrvati Vukovara i Bošnjaci Srebrenice su mogli samo sanjati o takvoj mirnoj povorci prema Zagrebu i Sarajevu.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
