Što AfD postaje jači, to je teže opravdati politički sustav u kojemu izborni uspjeh ne vodi do realne putanje prema vlasti, piše Filip Gašpar za The American postliberal.
Godinama je Njemačka bila naglo smatrana posljednjim velikim bastionom političke stabilnosti na Zapadu. Dok su druge demokracije doživljavale populističke pobune, raspad stranačkih sustava i rastuće nepovjerenje prema etabliranim institucijama, Njemačka se činila uglavnom imuna na takve potrese. Rujanski izbori mogli bi sugerirati suprotno.
Više nego provjera snage AfD-a, oni bi mogli otkriti u kojoj mjeri politički poredak koji je oblikovao Njemačku nakon ujedinjenja počinje ustupati mjesto nečemu novom.
U rujnu će birači u Saskoj-Anhaltu, Mecklenburg-Vorpommern i Berlinu sudjelovati u nizu izbora koji bi se mogli pokazati sudbonosnijima od svih koje je Njemačka održala od ujedinjenja. Zajedno, oni će donijeti prvi veliki izborni sud o vladi kancelara Friedricha Merza. Što je još važnije, mogli bi otkriti je li politički poredak koji je upravljao Saveznom Republikom desetljećima počeo popustati.
Nedavna ispitivanja javnog mnijenja smještaju Alternativu za Njemačku (AfD) na 29 posto na nacionalnoj razini, čineći je najjačom strankom u zemlji. Stranke vladajuće koalicije, CDU/CSU i SPD, zajedno osvajaju tek otprilike trećinu biračkog tijela. Sam CDU pao je na oko 21 posto, što je zapanjujući pad za stranku koja je neočekivano bila glavni stup njemačkog političkog poretka.
AfD nije uzrok njemačke političke krize
Značaj ovih izbora seže daleko izvan sudbine bilo koje pojedine stranke. Mogli bi obilježiti trenutak kada jedan dugotrajan politički prijelaz postane nemoguće ignorirati.
Promatrana iz te perspektive, AfD nije uzrok njemačke političke krize, već njezin najvidljiviji simptom. Dublja priča je postupno urušavanje poslijeratnog političkog konsenzusa koji je desetljećima strukturirao njemačku politiku.
Kroz veći dio povijesti Savezne Republike, politička se utakmica vrtjela oko dviju velikih „narodni stranaka“, CDU/CSU-a i SPD-a. Zajedno su redovito osvajale više od šezdeset posto glasova. Vlade su se izmjenjivale između desnog i lijevog centra, dok su temeljne pretpostavke njemačke politike uglavnom ostajale netaknutima, bez obzira na to koja stranka bila na vlasti.
Danas te pretpostavke više ne uživaju istu odanost.
Podrška tradicionalnim vladajućim strankama postupno se erodirala. Izborna fragmentacija postala je pravilo, a ne iznimka. Sastavljanje koalicija s svakim izbornim ciklusom postaje sve teže. Vlade često ovise o savezima stranaka čija je jedina jasna točka slaganja protivljenje zajedničkom rivalu.
Više zanimljivosti: SUMRAK OHR-A: Kraj političkog modela kojim Zapad upravlja Bosnom i Hercegovinom
Nijedan rival nije imao više koristi od ove preobrazbe nego AfD.
Ipak, objašnjenje uspona AfD-a zahtijeva pogled izvan same stranke. Njezin rast odražava dublje napetosti koje su se godinama nagomilavale unutar njemačkog društva.
Najvažnija od tih napetosti nastala je za vrijeme migracijske krize 2015. godine. Za mnoge Nijemce, odluka vlade kancelarke Angele Merkel da primi stotine tisuća migranata i tražitelja azila predstavljala je prekretnicu u njihovom odnosu s političkim etablišmentom. Zagovornici su tu odluku smatrali humanitarnom nužnošću. Kritičari su u njoj vidjeli dokaz da je vlada izgubila kontrolu nad državnim granicama i nije bila voljna konzultirati javnost o jednoj od najsudbonosnijih odluka u novijoj njemačkoj povijesti.
Migracijska kriza
Bez obzira na stajalište o samoj politici, njezini politički učinci bili su duboki.
Možda najvažnije, migracijska kriza pridonijela je rastućoj percepciji da se o ključnim pitanjima nacionalnog identiteta, suvereniteta i društvene kohezije odlučuje bez istinskog demokratskog pristanka. Povjerenje javnosti u etablirane stranke erodiralo je. Zabrinutost zbog migracije sve se više pretvarala u zabrinutost zbog zastupljenosti.
Mnogi su birači zaključili da su politička elita više posvećena obrani ideološkog konsenzusa nego odgovaranju na javno mnijenje. AfD je postao glavni korisnik tog pomaka.
Prvotno osnovan kao euroskeptična stranka usredotočena na protivljenje zajedničkoj valuti, nakon 2015. preobrazila se u primarno političko vozilo za birače nezadovoljne njemačkom migracijskom politikom i širim smjerom u kojemu zemlja ide. Ono što su mnogi promačrači tumačili kao podršku određenoj stranci, često je bilo nešto više: rastuća pobuna protiv političkog etablišmenta koji se percipira kao sve udaljeniji od briga građana.
Ono što se dogodilo 2015. nadilazilo je migracijsku politiku. Kriza je razotkrila sve veći jaz između upravljačkih institucija i znatnog dijela biračkog tijela. Taj se jaz nastavio širiti.
Ekonomska stagnacija, visoki troškovi energije, opadanje povjerenja u javne institucije i nezadovoljstvo vladinom učinkovitošću pojačali su trendove koji su postali vidljivi više od desetljeća ranije. AfD je manje uzrok njemačke političke preobrazbe, a više njezin najvidljiviji izraz.
Upravo na toj pozadini rastućeg nepovjerenja, političke fragmentacije i rastuće potpore AfD-u, njemački je politički etablišment razvio ono što je postalo poznato kao Brandmauer — politički „protupožarni zid“: konsenzus među ostalim strankama da se ne surađuje s krajnjom desnicom.
Prvotno zamišljen kao zaštitni mehanizam protiv suradnje sa strankom koja se smatrala izvan ustavnog mainstreama, protupožarni zid postupno je evoluirao u nešto veće. Ono što je počelo kao iznimna mjera postalo je organizacijsko načelo njemačke politike.
Napetost u Njemačkoj
Velik dio njemačkog političkog etablišmenta pretpostavljao je da će strategija napokon obuzdati rast AfD-a. Umjesto toga, stranka je nastavila rasti i napokon postala najjača politička snaga u nacionalnim anketama.
Protupožarni zid osmišljen je da zadrži AfD; uskoro bi moglo postati jasno da taj zid više ne može zadržati politički preustroj koji je AfD i iznjedrio.
Suvremenu njemačku politiku obilježava središnji paradoks. Većina demokratskih sustava nagrađuje izborni uspjeh poboljšanim izgledima za dolazak na vlast. Njemački protupožarni zid tu logiku sve više prevrće naopačke. Kao posljedica, odnos između demokratske utakmice i političke legitimnosti postaje sve napetiji.
Ta je napetost bila relativno lako upravljiva dok je AfD ostajao marginalnom snagom. Međutim, okolnosti su se promijenile, a stranka je sada najjača politička snaga u nacionalnim anketama. Dijelovi istočne Njemačke bilježe razine potpore kakve su nekad bile karakteristične za dominantne vladajuće stranke.
Ono što je u rujnu uistinu na kocki nije samo pitanje hoće li AfD nastaviti rasti, već može li politički sustav na neodređeno vrijeme održavati aranžmane osmišljene za političku stvarnost koja više ne postoji.
Više zanimljivosti: KRAJ JEDNE ERE: Mađarska nakon Orbána, bez raskida s Orbánizmom
Nigdje to pitanje nije vidljivije nego u istočnoj Njemačkoj.
Više od tri desetljeća nakon ujedinjenja, bivši Istok ostaje politički različit od većeg dijela zapadne Njemačke. Ekonomske razlike, demografske promjene i niži stupanj institucionalnog povjerenja pridonijeli su drugačijim obrascima glasovanja. Ipak, svođenje istočnog političkog ponašanja isključivo na ekonomiju promiče širu pouku.
Istočna Njemačka sve više funkcionira kao politički laboratorij za trendove koji se naknadno šire po ostatku zemlje.
Kontrast između istočne i zapadne Njemačke ostaje upečatljiv. Nedavne ankete smještaju AfD na 40 posto na Istoku, nasuprot 26,5 posto na Zapadu. Daleko od toga da je regionalna anomalija, istočna Njemačka sve više izgleda kao prednji rub njemačke političke preobrazbe. Trendovi koji se tamo pojave prvi, često se naknadno šire prema zapadu. Ako se taj obrazac potvrđi, razvoji koji su danas vidljivi u istočnoj Njemačkoj možda nagovještavaju budućnost njemačke politike u cjelini.
Baš kao što su istočni Nijemci pomogli pokrenuti političku preobrazbu 1989., istočni birači danas možda pokreću novi preustroj čije posljedice sežu daleko izvan same regije. Predstojećim glasovanjem otkriti će se nastavlja li se i produbljuje li se taj preustroj.
Protupožarni zid počiva na jednostavnoj pretpostavci
Njemački politički etablišment dugo je pretpostavljao da AfD predstavlja privremeni poremećaj, a ne početak dubljeg političkog preustroja. Ovi bi izbori mogli pokazati da taj fenomen više nije privremen.
Ako se aktualne ankete potvrđe, Saska-Anhalt mogla bi postati prva njemačka savezna zemlja u kojoj AfD nastupa toliko dominantno da svaka zamisliva anti-AfD koalicija izgleda politički nategnuta. Čak i ako protupožarni zid preživi, napor koji je potreban za njegovo održavanje razotkriti će rastuću udaljenost između izbornih stvarnosti Njemačke i njezinih upravljačkih aranžmana.
Rijetko je politička preobrazba Njemačke bila ovako jasno iskazana u jednom skupu anketnih brojeva.
Saska-Anhalt: AfD stoji na 42 posto. CDU prima 24 posto, dok SPD osvaja tek 6 posto. Zajedno, dvije tradicionalne vladajuće stranke Njemačke osvajaju samo 30 posto glasova, dvanaest bodova manje od samog AfD-a.
Malo što ilustrira njemačku političku preobrazbu jasnije od tih brojeva. Desetljećima su CDU i SPD činili dvostruki stup političkog poretka Savezne Republike. Danas, na jednim od najvažnijih zemaljskih izbora u Njemačkoj, zajedno više ne osvajaju dovoljnu podršku da bi se suprotstavili najjačoj političkoj snazi te savezne zemlje.
Implikacije sežu daleko izvan Saske-Anhalta.
Pred njemačkim se političkim etablišmentom ocrtava sve oštrija dilema. Što AfD postaje jači, to je teže opravdati politički sustav u kojemu izborni uspjeh ne vodi do realne putanje prema vlasti. Stranku koja uživa podršku više od četiri od svakih deset birača više se ne može odbacivati kao privremeni protestni fenomen.
Najnovije ankete u Saskoj-Anhaltu sugeriraju da Njemačka možda pristupa tome trenutku. Pokret koji zapovijeda potporom 42 posto biračkog tijela više ne djeluje na marginama političkog života, on je postao središnji element samog političkog krajolika.
Pitanja koja je njemački politički etablišment dugo izbjegavao postaju sve teže odgodiva. Sama izborna snaga, u određenom trenutku, mijenja narav rasprave. Pitanje više nije je li uspon AfD-a privremen, već što se događa kada stranka s podrškom velikog dijela biračkog tijela ostane trajno isključena iz političke vlasti.
Protupožarni zid počiva na jednostavnoj pretpostavci: da se AfD može napokon obuzdati. AfD više nije puki protestni pokret. Sve više je to trajna politička snaga s dubokim korijenima u važnim dijelovima zemlje. Rasprava će se sve više pomicati od pitanja treba li AfD ignorirati prema pitanju može li se uopće ignorirati.
Berlin nudi poučan kontrast. Premda je politički i kulturno različit od istočne Njemačke, glavni grad pružit će važan pokazatelj toga širi li se opća fragmentacija stranačkog sustava izvan regija u kojima je AfD tradicionalno bio najjači.
Troja izbora zajedno nude sliku zemlje sve dublje podijeljene ne samo između stranaka, već između suprotstavljenih vizija vlastite budućnosti.
Pružit će i prvi veliki izborni sud o vladi Friedricha Merza. Merz je stupio na dužnost obećavajući gospodarski oporavak, čvršće vodstvo i zaokret od političkog klizanja koje je obilježilo prethodne godine. Ipak, nezadovoljstvo ostaje rašireno. Vladajuća koalicija teško gradi povjerenje birača, dok AfD nastavlja jačati.
Srž Merzovog političkog projekta bila je vjera da bi konzervativniji CDU mogao povratiti birače koji su otišli k AfD-u. Velik dio njemačke srednje desnice pretpostavljao je da će on uspjeti tamo gdje su prethodni čelnici zakazali. Rujan može pružiti najjasniji pokazatelj dosad je li ta pretpostavka ikada bila ispravna.
Ako AfD nastavi napredovati unatoč Merzovom vodstvu, implikacije će sezati daleko izvan budućnosti njegove vlade. Postavit će se temeljna pitanja o sposobnosti tradicionalne njemačke srednje desnice da povrati svoju poziciju kao dominantne snage u nacionalnoj politici.
Merzovu dilemu određuje šira stvarnost. Što AfD postaje jači, to protupožarni zid izgleda nužnijim iz perspektive političkog etablišmenta. Istovremeno, jači protupožarni zid AfD-u olakšava da se predstavlja kao jedina prava opozicija unutar sustava.
Ipak, značaj ovih izbora seže daleko izvan same Njemačke. Njemačka nije tek još jedna europska demokracija. Ona ostaje gospodarski motor Europske unije i jedan od Washingtonovih najvažnijih saveznika. Politički preustroj u Berlinu neizbježno utječe na rasprave o migracijama, energiji, obrani, gospodarskom upravljanju i budućnosti europske integracije i zapadnog saveza.
Kao najveće europsko gospodarstvo i politički centar Europske unije, Njemačka igra jedinstveno važnu ulogu u oblikovanju budućnosti kontinenta. Veliki politički preustroj u Berlinu stoga bi odjeknuo daleko izvan njemačkih granica.
Što je na kocki
Za američke promačrače, njemački slučaj je značajan jer odražava mnoga ista pitanja koja su promijenila politiku diljem zapadnog svijeta. Koliko dugo etablirane stranke mogu vladati uz stalno opadajuću javnu podršku? Mogu li politički sustavi zadržati legitimitet dok veliki populistički pokreti ostaju isključeni iz vlasti? Što se događa kada pretpostavke koje su nekad podupirala političku stabilnost više ne uživaju većinsku podršku?
Ni ta pitanja nisu isključivo njemačka. Njemačka tek pruža jedan od najjasnijih primjera trendova koji preoblikuju politiku diljem zapadnog svijeta. Upravo zato su ovi izbori važni.
Središnje njemačko političko pitanje više nije može li AfD uopće pobijediti na izborima; u mnogim dijelovima zemlje, pokazala je da može. Daleko sudbonosnije pitanje je može li politički poredak koji je nastao nakon Hladnog rata nastaviti funkcionirati dok se samo biračko tijelo mijenja.
Ono što je na kocki seže daleko izvan niza regionalnih izbora.
Povjesničari će možda napokon pamtiti rujan 2026. ne toliko po tome tko je pobijedio na tim izborima, koliko po tome što su otkrili o stanju njemačke demokracije. Značaj tih nadmetanja možda leži u mjeri u kojoj razotkrivaju rastuću udaljenost između izbornih stvarnosti Njemačke i političkih aranžmana koji su tom zemljom upravljali od ujedinjenja.
Kontinuirani uspon AfD-a, unatoč godinama političke izolacije i institucionalnog otpora, sugerira da se Njemačka možda suočava s nečim dubljim od privremenog protestnog pokreta. Ako se aktualni trendovi nastave, rujan bi mogao obilježiti trenutak kada je dugotrajni politički prijelaz prestao biti stvar nagađanja i postao nemoguće ignorirati.
Ovi izbori mogli bi biti upamćeni kao prekretnica, ne zato što su odmah promijenili njemačku politiku, već zato što su razotkrili koliko se ona duboko već promijenila.
Izvorni članak objavljen je na engleskom jeziku na portalu The American Postliberal pod naslovom „The Fall of the Berlin „Firewall““.
Fenix-magazin/MD/Filip Gašpar
NAPOMENA
Filip Gašpar je politički savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine. Specijaliziran je za stratešku komunikaciju, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže. Redovito piše za njemačke i međunarodne medije kao što su JUNGE FREIHEIT, The European Conservative i razne medije s područja bivše Jugoslavije.
