Berlinski list Berliner Zeitung objavio je u utorak, 12. svibnja 2026., tekst o najavljenoj ostavci visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Opširan prilog pod naslovom „Christian Schmidt i propast međunarodne uprave u Bosni“ uz dopuštenje autora Filipa Gašpara prenosi u cijelosti:
Christian Schmidt i neuspjeh međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini
Povlačenjem visokog predstavnika zapadna kontrola nad Bosnom i Hercegovinom počinje se ljuljati. Washington najavljuje promjenu kursa na Balkanu. Analiza.
Christian Schmidt želi danas pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda službeno objaviti svoje povlačenje s dužnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Njegov ured još je u nedjelju priopćio da je političar CSU-a „osobno odlučio” završiti svoju službu u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu se, međutim, takvo tumačenje smatra malo vjerodostojnim. Već mjesecima raste pritisak iz Washingtona na Schmidta da napusti svoj položaj. Sjedinjene Američke Države očito žele pokrenuti politički zaokret na Balkanu.
Schmidtova ostavka mnogo je više od kadrovskog pitanja. Ona možda označava kraj političkog modela kojim Zapad upravlja Bosnom i Hercegovinom gotovo tri desetljeća. Jer Bosna i Hercegovina do danas ostaje jedina europska država u kojoj strani dužnosnik može donositi zakone, smjenjivati izabrane političare i izravno intervenirati u unutarnju politiku.
To pokazuje koliko je krhak poslijeratni poredak stvoren nakon rata od 1992. do 1995. godine.
Kraj jednog posebnog režima
Bosna i Hercegovina ni danas nije normalna europska država. Nijedna druga zemlja kontinenta nije pod usporedivim zapadnim nadzorom. Visoki predstavnik može donositi zakone, smjenjivati suce, mijenjati ustave i uklanjati demokratski izabrane političare s dužnosti. Takva institucija nema premca u Europi. Njegove odluke faktički stoje iznad institucija države.
Daytonskim mirovnim sporazumom 1995. godine rat je doduše završen, ali nije nastala suverena država u klasičnom smislu. Umjesto toga razvio se složen sustav etničke ravnoteže moći između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tri predsjednika, četrnaest parlamenata i bezbrojna prava veta trebali su spriječiti da jedan narod dominira nad drugim.
No sustav je proizveo političku paralizu. Vlade često nastaju tek nakon višemjesečnih pregovora. Reforme propadaju. Odluke se odgađaju dok vanjski posrednici ne interveniraju. U Sarajevu je takvo stanje odavno postalo dio političke svakodnevice.
Zbog toga je Ured visokog predstavnika dobivao sve veće ovlasti. Od takozvanih bonskih ovlasti iz 1997. godine ured može izravno intervenirati u unutarnju politiku. Od posredničke institucije postupno je nastala paralelna politička vlast.
Za mnoge građane Bosne i Hercegovine upravo je to postalo pravi problem.
Posebno se u Republici Srpskoj OHR odavno više ne smatra neutralnom mirovnom institucijom, nego simbolom zapadne strane uprave. Ondje se ističe da Christian Schmidt nikada nije potvrđen od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rusija i Kina uskratile su svoju suglasnost. Unatoč tome Schmidt donosi zakone i izravno intervenira u politički poredak zemlje.
U Banjoj Luci to se ne doživljava kao zaštita demokracije, nego kao trajno ograničavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine.
Još prije službenog predstavljanja svojega novog izvješća UN-u Schmidt je dodatno zaoštrio sukob. U njemu neobično oštro upozorava na „postupnu demontažu” Bosne i Hercegovine. Republici Srpskoj predbacio je sustavno blokiranje ključnih institucija zajedničke države, ostavljanje sudačkih mjesta u Ustavnom sudu nepopunjenima te financijsko iscrpljivanje državnih institucija. Prema Schmidtu čak i policija, vojska i javni radiotelevizijski servis danas pate od kroničnog nedostatka sredstava.
U diplomatskim krugovima govori se da Washington želi postaviti „jednostavnijeg” nasljednika. Schmidtov sve konfrontativniji kurs prema Republici Srpskoj ondje se očito smatra preprekom novoj američkoj politici prema Balkanu.
Sukob je eskalirao u slučaju Milorada Dodika. Predsjednik Republike Srpske nije priznavao odluke visokog predstavnika i odbijao je njihovu provedbu. Pravosuđe Bosne i Hercegovine potom je protiv njega pokrenulo postupak. Temelj za to bio je zakon koji je prethodno sam donio Christian Schmidt. Dodik je na kraju osuđen i dobio zabranu obnašanja dužnosti.
Unatoč presudi i zabrani obnašanja funkcije Dodik je ostao dominantni politički akter Republike Srpske. U Banjoj Luci mnogi postupak protiv njega manje smatraju izrazom vladavine prava, a više još jednim dokazom političke moći OHR-a. Slučaj je izazvao međunarodnu pozornost jer je razotkrio središnje proturječje sustava. Strani dužnosnik donosi zakone, dok se izabrani političari kazneno progone ako ih ne prihvate.
Mnogi Srbi time vide potvrdu svoje percepcije da Bosna i Hercegovina ni danas nije potpuno suverena država.
Iz bošnjačke perspektive, pak, OHR unatoč svim demokratskim deficitima ostaje sigurnosno jamstvo. Mnogi ukazuju na trajnu secesionističku retoriku iz Republike Srpske, na Dodikove bliske veze s Moskvom i na iskustva rata devedesetih godina. U Sarajevu vlada strah da bi prebrzo povlačenje zapadne kontrole moglo ugroziti krhku ravnotežu Bosne i Hercegovine.
Kritika daytonskog sustava odavno nadilazi Republiku Srpsku. Mnogi bosanskohercegovački Hrvati zamjeraju poslijeratnom poretku što potkopava njihovu političku reprezentaciju. Posebno je sporan izbor hrvatskog člana Predsjedništva. Budući da Bošnjaci i Hrvati glasaju u istoj izbornoj jedinici, bošnjačka većina faktički često odlučuje tko će predstavljati Hrvate. Za mnoge hrvatske stranke to proturječi izvornom duhu Daytona prema kojem su sva tri konstitutivna naroda trebala biti politički ravnopravna.
Bosna i Hercegovina zato nije samo etnički podijeljena. Zemlja pati i od strukturnog problema legitimiteta. Institucije postoje, ali njihov autoritet ostaje osporavan. Država ima vanjski oblik demokracije, ali ključne političke odluke i dalje se oblikuju izvana.
Upravo se u toj točki sada počinje mijenjati i američki stav.
Zaokret Washingtona na Balkanu
Desetljećima se Washington smatrao zaštitnikom daytonskog sustava. Sjedinjene Države Bosnu i Hercegovinu su promatrale kao primjer zapadne politike uređenja. Visoki predstavnik utjelovljivao je vjeru da se krhke države mogu stabilizirati vanjskom kontrolom.
Pod Donaldom Trumpom prioriteti se, međutim, mijenjaju. Ukidanje američkih sankcija Miloradu Dodiku i njegovu okruženju 2025. godine u Sarajevu je shvaćeno kao jasan signal. Washington odjednom više nije govorio o izolaciji i kažnjavanju, nego o dijalogu i političkoj samoodgovornosti.
Zapad odavno više nije jedinstven.
Dok Washington očito počinje napuštati ulogu političkog nadzornika, Europa ostaje pri dosadašnjem modelu. Posebno Njemačka ured visokog predstavnika i dalje smatra ključnim sigurnosnim jamstvom za Balkan. Berlin kontrolu nad Bosnom i Hercegovinom vidi kao dio europske politike odgovornosti.
Upravo njemački političar danas utjelovljuje kontroverzni nadzor nad Bosnom i Hercegovinom, što raspravi daje dodatnu težinu. Berlin brani model od kojega se čak i Washington sve više distancira.
Balkan ponovno postaje geopolitički prostor nadmetanja. Ovaj put nije riječ o NATO intervencijama ili humanitarnim misijama. Riječ je o utjecaju i pitanju tko će ubuduće politički uređivati jugoistočnu Europu.
U međuvremenu Europska unija i dalje provodi vojnu misiju Eufor Althea te politički i institucionalno podržava ovlasti visokog predstavnika.
Mnogim građanima Bosne i Hercegovine taj sustav danas djeluje kao politički anakronizam. Dok Europa širom svijeta propagira demokraciju i samoodređenje, usred kontinenta i dalje postoji država pod međunarodnim nadzorom. Istodobno je Bosna i Hercegovina službeno kandidat za članstvo u EU-u. Da bi upravo ta država istodobno trebala biti na putu prema Uniji, u Bruxellesu se jedva tematizira.
Wolfgang Petritsch, austrijski diplomat i jedan od Schmidtovih prethodnika, iz toga izvodi dalekosežan zaključak. Preostale reforme jednako bi se tako mogle dovršiti u okviru pregovora o pristupanju EU-u. Funkcija visokog predstavnika, više od tri desetljeća nakon završetka rata, politički se više ne može opravdati.
Sam Schmidt prvotno se nadao da će biti posljednji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. No budući da zemlja još nije provela ključne reforme, funkcija je i dalje „nezaobilazna”, izjavio je nedavno. Čovjek koji je nekoć želio ukinuti OHR sada ga brani pri vlastitom odlasku.
Kratkoročno OHR i dalje stabilizira Bosnu i Hercegovinu. Istodobno, međutim, sprječava razvoj stvarne političke odgovornosti. Dokle god strani dužnosnik u krajnjem slučaju može nadglasati svaku krizu, politički sukobi ostaju eksternalizirani. Odgovornost se delegira međunarodnim akterima umjesto da se pregovara unutar zemlje.
Dayton je završio rat. Ali politički sustav koji je iz njega proizašao istodobno je konzervirao etničke podjele i međunarodnu ovisnost. Privremeno rješenje pretvorilo se u trajno stanje.
Trideset godina kasnije pokazuje se da taj model dolazi do svojih granica. Čak se i Washington počinje od njega udaljavati. Ostavka Christiana Schmidta zato ne označava samo kraj jednog mandata, nego i krizu čitavog sustava zapadne strane uprave.
Ako Bosna i Hercegovina ikada želi postati normalna europska država, OHR će morati nestati. Mir se može osigurati izvana. Demokracija i politička odgovornost ne mogu.
Fenix-magazin/MMD/Filip Gašpar (Berliner Zeitung)
