U djetinjstvu se mozak značajno oblikuje prema onome što djeca osjećaju i doživljavaju. Roditelji imaju veliki utjecaj na taj razvoj kroz riječi koje biraju kada razovaju s djecom. Obiteljska stručnjakivanja objašnjava koje rečenice mogu biti štetne – a koje imaju pozitivan učinak.
Ono što govorimo svojoj djeci ima posljedice. Naše riječi utječu na samopouzdanje naše djece, odnosno na ono što misle o sebi: Jesam li vrijedna osoba? Jesam li dovoljno jak da se suočim s izazovima? Jesam li dobar takav kakav jesam – ili bih bio bolji da sam promijenio svoj način ponašanja?
Ono što roditelji kažu uvijek je istina, barem za malu djecu. Jer roditelji su središte djetetova svemira, njihova najvažnija referentna točka.
Međutim, riječi ne utječu samo na samopoštovanje i samopouzdanje osobe koja raste . Također utječu na razvoj mozga. Neuroznanost je pokazala da emocionalna bol aktivira ista područja mozga kao i fizička bol. Oba oblika percepcije boli mogu smanjiti sivu tvar u mozgu, koja je između ostalog odgovorna za samodisciplinu i samoregulaciju. Stoga je važno spriječiti emocionalno nasilje, a to često dolazi od bolnih riječi.
“Naše riječi mogu osakatiti, smanjiti i povrijediti, ali također imaju moć izgraditi, njegovati i voditi našu djecu”, piše stručnjakinja za obitelj i terapeutkinja Ashley Patek u članku za Generation Mindful.
Navodi pet primjera rečenica koje negativno utječu na razvoj mozga i objašnjava što roditelji mogu reći umjesto njih kako bi njihove riječi imale pozitivan učinak.
- “Zvuči kao da ti ovo ne odgovara. Slušam.”
Kada je dijete tužno ili zabrinuto, prva reakcija roditelja često je: “U redu je, ne brini.” Ova rečenica pomaže roditeljima jer ponekad ne znaju što reći ili učiniti kako bi utješili svoje dijete. Ali ako dijete od roditelja čuje da je sve u redu, iako se osjeća sve samo ne dobro, to je nezdravo. Jer to znači da se ne može osloniti na vlastite osjećaje, da njegovi vlastiti osjećaji možda nisu ispravni. Međutim, sposobnost pravilnog sagledavanja vlastitih osjećaja osnovni je preduvjet psihičkog zdravlja u odrasloj dobi.
Poznata psihologinja i autorica bestselera Stefanie Stahl također je u online intervjuu u FOCUS-u izjavila : “Glavni dio našeg psihološkog iskustva vrti se oko naših osjećaja. Ako nemamo osjećaja, otupjeli smo, a zatim smo u teškoj depresiji.”
Djeci se stoga mora dati prilika da opažaju, klasificiraju i procesuiraju svoje osjećaje. Stoga im nimalo ne pomaže ako ih odvraćamo od neugodnih osjećaja ili se čak pretvaramo da je sve u redu.
Umjesto toga, djeca u takvim situacijama trebaju ljude koji njihove osjećaje shvaćaju ozbiljno i daju im prostora. Signalizirajući im da smo tu, da ih vidimo i slušamo, dajemo djeci priliku da razviju vlastite vještine rješavanja problema i emocionalne regulacije koje mogu koristiti tijekom cijelog života.
- “Vidim da želiš/osjećaš ovo… U isto vrijeme…”
Kad djeca ne razumiju zašto nešto trebaju ili ne trebaju učiniti, roditelji ponekad kažu “Zato što sam ja tako rekao.” . Prema riječima Ashley Patek, radije bismo ovu rečenicu trebali izbrisati iz dijaloga s našom djecom. Jer ovakvim stavom zahtijevamo da dijete potisne ili pomakne vlastite želje i potrebe ili granice u korist tuđih.
Prema jezinom mišljenju, djeca koja češće čuju ovu rečenicu mogu kasnije imati veće poteškoće da ne popuste pritisku vršnjaka ili kažu “ne” u neugodnoj situaciji.
Stoga preporučuje da se djeci objasni razlog za granicu i da se priznaju njihovi osjećaji u vezi s tim. “Ovo ne potiče samo razvoj mozga, već i odnos između vas i vašeg djeteta”, piše Patek.
Ona daje primjer uspješne komunikacije kada treba postaviti granicu:
“Vidim da želiš prijeći ulicu. Jedva čekaš da dođeš do igrališta. I ja sam uzbuđena. U isto vrijeme, moj je posao da nas čuvam. Možeš me držati za ruku dok prelazimo ulicu ili se držati za kolica.”
Na taj način djeca uče da su njihovi osjećaji valjani i poštovani, dok se mogu osloniti na svoje roditelje da ih vode kroz dobro promišljene granice.
- “Ti si dobro dijete koje trenutno prolazi kroz teško razdoblje – tu sam za tebe.”
Ponekad roditelji pokušavaju promijeniti djetetovo loše ponašanje tjerajući ga da se osjeća krivim ili ga čak posramljuju . Međutim, prema Pateku, izraz “Trebao bi se sramiti samog sebe” može biti štetan. Uostalom, u većini slučajeva loše ponašanje je razvojno. “Ne možemo kaznama ubrzati razvoj dječjeg mozga”, ističe stručnjak.
Sram je također naučena emocija koja je posebno paralizirajuća kada dolazi od ljudi koji su nam bliski. “Kada posramimo svoju djecu, ona svoje osjećaje i ponašanje počinju povezivati sa svojim identitetom”, piše Patek.
Djeca se mogu ponašati na poželjan i ugodan način kako bi se izbjegla neugodnost. Međutim, to ima visoku cijenu: Kao rezultat toga, oni svoje negativne osjećaje i pogreške koje čine doživljavaju kao loše i pokušavaju ih izbjeći. Oboje je ključno za učenje i rast.
Ako, umjesto toga, ne spustimo dijete i ne signaliziramo mu: „Tu sam za tebe“, čak iu teškim trenucima, dijete može naučiti da njegovo ponašanje nije njegov identitet i da je bezuvjetno prihvaćeno. Osim toga, jake emocije i izazovni trenuci mogu postati prilike za učenje u kojima djeca mogu vježbati opažanje, imenovanje i kanaliziranje svojih osjećaja.
“Djeca se žele osjećati vrijednom ljubavi. Žele se uklopiti u svoj obiteljski sustav. I trebaju se osjećati sigurnima i povezanima. To je okruženje u kojemu djetetov mozak u razvoju napreduje”, piše Patek.
- “Osjećam… kad vidim da…”
Čak i kada roditelji dijele vlastite osjećaje, bitan je izbor riječi. Rečenice poput “Frustriraš me” , „razočarao si me“, „ražalostio si me“ djeca teško podnose jer impliciraju da je dijete odgovorno za osjećaje odraslih. Međutim, djeca nikada nisu odgovorna za naše osjećaje i ne mogu ih niti trebaju regulirati.
Asshley Patek nam govori kako prenijeti svoje osjećaje na smislen način. Na primjer:
“Frustrirna sam kad vidim igračke posvuda po podu. Kako to možemo zajedno riješiti?”
“Korištenje izjava ‘osjećam’ udaljava nas od mentaliteta žrtve i vraća u našu moćnu poziciju. To znači: ‘Imam te osjećaje jer se ovo dogodilo. Moji osjećaji su moji, postavit ću si granicu, a vi možete osjetiti kako se vi osjećate u vezi s tim'”, objašnjava obiteljski stručnjak.
“Ako svom djetetu modelirate kako prepoznati i imenovati osjećaje i kako riješiti sukobe, ono će također izgraditi neuronske sklopove za te vještine—što znači da ih kasnije može replicirati.”
- “Volim te i ne sviđa mi se tvoje ponašanje trenutno”
Ponekad roditelji kažu: “Volim te, ali trenutno mi se ne sviđaš.”
Prema riječima stručnjakinje, ova izjava može biti prilično štetna za mozak u razvoju jer poistovjećuje ponašanje djeteta s njegovim identitetom. Stoga naglašava: “Naša djeca nisu njihovo ponašanje.”
Umjesto toga, ona preporučuje rečenicu s malim, ali ključnim varijacijama: “Volim te i ne sviđa mi se tvoje ponašanje u ovom trenutku.”
Na kraju, Patek ima još jednu važnu poruku: “Nitko od nas nije savršen roditelj. Nažalost, govorit ćemo i činiti stvari koje bismo željeli povući. To je dio ljudskog bića. I naša djeca su ljudi.”
Biti obitelj također znači učiti i rasti zajedno.
Fenix-magazin/MD
