Na svjetskoj se pozornici uvijek nešto događa, često su djeca u blizini ratnih događanja, kao i danas, no uvijek zaokupljena pozornost nečim, za stalno je pomaknula fokus sa djece koja žive i rade u teškim uvjetima.
Piše: Dragan Purišić
Stapamo se pukom koji zanemaruje postojanje teške bijede i nepravde u svijetu, a koji se ne osjeća odgovornim za takvo stanje, misli samo o svojim svakodnevnim problemima koji su za njega jedini.
Slika dječaka iz afričkog rudnika ne odaje samo siromaštvo i težak rad, nego upućuje i na uzroke koji su doveli do modernoga ropstva.
Živimo u zajednici pa smo i odgovorni za stanje u njoj. Na jednoj su strani bezobzirni osvajači profita, a na drugoj djeca umazana od rada na zemlji i ispod nje.
Djelujemo kao jedan školski razred u kojemu se svašta događa sve dok ne dođe nastavnik i sve nas jednako kazni. Takva mjera nosi poruku da svi snosimo posljedice vladanja samo jednog dijela zajednice, ali i da se zalaganjem svih stvar može popraviti. Neaktivnost se smije imenovati kao propust neodgovornosti.
Skupa živimo na planetu i dužni smo djelovati kako bi nepravilnosti, nered i nepravde nestale s njegove površine ili se barem umanjile na podnošljivu razinu.
Kako pomoći našim malim ugroženim sugrađanima? Postoje najmanje tri razine no i tri izlike da se to ne uradi.
Izravna novčana pomoć. Iako se zna da u pravilu subjekti koji imaju veća sredstva, manje izdvajaju za humanitarne potrebe, ljudi se ne odriču izgovora: neka pomažu oni koji imaju viška novca!
Jedemo li čokoladu kada želimo? Nosimo li džins i koristimo li po volji digitalnu tehnologiju? Ovo bi već izgledalo kao utopija – odreći se ili barem smanjiti korištenje proizvoda u čijoj proizvodnji rade djeca. Zašto navedena slastica ne bi imala višekratno veću cijenu na račun humanih uvjeta rada u njezinoj proizvodnji? Kušati je samo u pojedinim prigodama, nije besmisleno!
Ako je digitalna tehnologija, radi koje djeca u afričkima rudnicima vade kobalt, danas neizbježna, mogli bismo ju svi zajedno iskoristili da putem društvenih mreža vršimo neprestani pritisak na utjecajne moćnike koji mogu promptno zaustaviti iskorištavanje djece, ali ne! Radije ćemo se dopisivati s prijateljima i izmišljati komentare!
Odricanje nikako ne odgovara modernom čovjeku.
Kada bi veći broj građana našega svijeta usmjerio molitvu u oslobađanje djece od nepravde, svašta bi se moglo dogoditi, no kako nije zainteresiran niti vjeruje, pravih pomaka nema.
Sakupljanjem isprika za nezalaganje dajemo potporu stanju kakvo jeste. Želimo li uopće biti bliže tim nevinim bićima koja trpe ili ne? Ostajemo li na mjestu gdje ih očima ne vidimo i srcem ne osjetimo?
Kakve li slike iz svemirske perspektive; na jednoj se strani mališani znoje u prašini dok se s druge neki znoje u saunama! Nema veze?
Fenix-magazin/IK/DP
