U zadnje vrijeme vode određeni krugovi kampanju protiv uvrštavanja Thompsonove pjesme u krug odabranih za prestižnu nagradu Dore. Sustavno mu se predbacuje kako je jednom zgodom, tako tvrde određeni krugovi, zapjevao i ono što nije trebao. Pa ipak ta mladenačka zabluda, ako se i dogodila, ne može biti povodom za diskvalifikaciju za čitav život.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Zašto se njemu kao pjevaču, kojeg obožava mnoštvo Hrvata, ne može oprostiti i zaboraviti ono što je učinjeno u odnosu na Stipu Mesića, koji je i sam pogođen srpskom agresijom na Hrvatsku, ili, možda, iz taktičkih razloga, pjevao ustašku pjesmu u Australiji.
Što više, Mesić je vrlo obljubljen i prihvaćen od ljevičarskih grupacija, ali i srpskih udruga, kao da se nije dogodilo ništa. Čudno, određenim ljudima ne smeta ono što je Mesić pjevao dok bi Thompsona zbog iste pogreške razapeli na stup srama.
Ti koji mrze Thompsona iz ideoloških razloga su ponajgori
Čudni neki kriteriji. Možda razlog leži u njegovim pjesmama koje podsjećaju Hrvate na ona grozna vremena razaranja i ubijanja, vremena tame, ali i vremena herojstva hrvatskog čovjeka.
Možda razlog leži u tome što i danas u Hrvatskoj ima jako puno onih koji bi sutra glasovali za prijedlog Đokovića o ujedinjenju Srbije i Hrvatske, neki iz nacionalnih i obiteljskih razloga a drugi iz ideoloških.
Ti koji mrze Thompsona iz ideoloških razloga su ponajgori. To su oni koji ne mogu zaboraviti Stepincu da se nije uspio u potpunosti oduprijeti Paveliću, dok s oduševljenjem govore o onim klericima koji su saginjali kičmu pred Titom.
Pa ako je Stepinac nemoćan da sruši Pavelića ponekad i šutio, kakvu li krivicu snose tek oni koji su se klanjali Titu. I Pavelić i Tito dolaze iz da vrlo opasna ideološka pravca. Fašizam je kriv za smrt nekoliko desetaka milijuna ljudi, i treba ga se kloniti.
Komunizam je kriv za stradanje preko sto milijuna ljudi. Zar nije grozno da još uvijek postoje ljudi koji se klanjaju jednom od njegovih pristalica, pod čijim se terorom za jednu riječ išlo na Goli otok ili negdje drugdje u zatvor?
Nikakva priča o antifašizmu ne može opravdati komunističke zločine, kao što ni priča o hrvatskoj nezavisnosti ne može opravdati Pavelića i njegovu suradnju s njemačkim nacistima. Da je Thompson pjevao partizanske pjesme, bio bi drugovima i drugaricama mio.
Voljeli bi ga da je pjevušio i srpske narodnjake. Njegov problem, nije u tome što je zapjevao, ako jest, i ono što nije trebao. Problem je u njegovim pjesmama koje podsjećaju na vremena herojske borbe hrvatskoga naroda za slobodu, one borbe koja nema s ustaštvom ništa zajedničko. Jer u toj borbi je hrvatski narod, i to u onom doslovnom smislu, bio na strani antifašizma, a agresor na strani fašizma. Kako drugačije shvatiti zločine u Vukovaru i Srebrenici?
Hrvati nisu naučili puno iz prošlosti
Dobro je da ima i onih koji i pjesmom podsjećaju hrvatski narod na ta tamna vremena, jer ga istovremeno upozoravaju da je u Titovoj ideologiji bratstva i jedinstva bilo jako malo isitne, a neizmjerno puno laži.
Nažalost, Hrvati nisu naučili puno iz prošlosti, kako oni sasvim lijevo orijentirani tako i oni potpuno desno. Današnji srpski patrijarh Porfirije je u Zagrebu pokazao koliko se iza slatkorječivosti može skrivati opakih namjera.
Čudno da se nitko s ljevice nije oglasio o njegovoj novoj srpskoj retorici, koju osuđuju danas čak i srbijanski studenti. Ali ti isti napadaju danas u Hrvatskoj sve ono, od kulture do politike, što utire put udaljavanju od „srpskog sveta“. Zašto to čine? Jer ne mogu prihvatiti istinu.
Ne mogu prihvatiti činjenicu da je Hrvatska, kakva god bila, daleko ispred Srbije. Boje se da bi s vremenom mogli izjaloviti njihovi snovi o nekim novim vremenima bratstva i jedinstva, u kojima bi oni bili gospodari a rodoljubni Hrvati poslušne sluge. Teško je osloboditi se vremena u kojima si imao zadnju riječ.
Peta kolona odrađuje svoj posao vrlo uspješno
Ne dođe li u Hrvatskoj do promjena, snovi bi im se, nažalost, mogli i ostvariti. Previše je umišljenih i nesposobnih rodoljubnih političara koji se smatraju pozvanim spasiti hrvatski narod. Vrijeme je da se u hrvatskom narodu pojavi netko tko bi ih uspio urazumiti i ujediniti.
U suprotnom, s obzirom na izazovna vremena, mogli bi oni kojima smetaju domoljubne pjesme i slavlje uspjeha sportaša dobiti svoju priliku. Uostalom, peta kolona odrađuje svoj posao vrlo uspješno.
Već sam u jednom tekstu spomenuo zanimljiv doživljaj iz Dubrovnika. Za vrijeme jednog studijskog putovanja s dvadesetak stranaca u Hrvatsku, koji su dolazili s četiri kontinenta, vodi nas kroz grad jedna zanimljiva gospođa. Ne znajući da se među gostima nalazi i Hrvat, govori o tome kako se u gradu sve donedavno nije govorilo hrvatski.
Zatim priča o tome kako su za vrijeme rata odozgor neki pucali na grad dok su drugi uzvraćali odozdol. Kad joj je dao do znanja da je među strancima i Hrvat, odjurila je bez pozdrava. Koliko li takvih ima u hrvatskoj kulturi, politici i državnim ustanovama? Tko zna što pričaju strancima kad se s njima nađu nasamo?
A stranci, pa i oni vrlo utjecajni u svijetu, pogotovo oni koji o povijesti hrvatskog naroda ne znaju ništa, povjerovat će lako njihovim lažima. Svi koji su živjeli u dijaspori i susretali značajnije osobe, znaju koliko je važno lobiranje za interese vlastitog narod, ali isto tako koliko uspješna može biti laž onih koji ga ne vole.
Vrijeme je za malo više istine u hrvatskoj politici, kulturi, sportu i društvu uopće. Previše je u hrvatskim medijima i onih koji o hrvatskoj povijesti govore iz svoje ideološke perspektive. Ne treba im se čuditi, jer oni imaju svoje ciljeve. Čuditi se treba onima koji ih podupiru državnim novcem.
Što reći na kraju? Očito nekima smeta pjesma „Ako ne znaš što je bilo“, jer podsjeća na herojska vremena hrvatskih branitelja za vrijeme srpske agresije. To su oni koji bi o tim ratnim vremenima najradije govorili kao ona voditeljica u Dubrovniku, kako su jedni pucali odozgor a drugi odozdol.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
