Srpska pobuna u Hrvatskoj počela je u ljeto 1990. godine nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Na izborima je pobijedio HDZ s političkim programom nacionalnog pomirenja i obnove hrvatske državnosti, što je kod velikog broja Srba u Hrvatskoj izazvalo gnjev i revolt, jer oni nisu bili spremni prihvatiti bilo kakav oblik hrvatske državnosti. Srpska pobuna predstavlja i završni dio faze raspada socijalističke Jugoslavije, raspada koji je počeo smrću Josipa Broza Tita, a završio krajem 80-ih godina raspadom cjelokupnog komunističkog sustava u Europi.
Srpska pobuna u Hrvatskoj zasigurno nije nastala slučajno ili spontano, ona je izraz težnji srbijanskih političkih i intelektualnih elita koje su ostalim narodima Jugoslavije nametnuli svoje viđenje budućeg uređenja Jugoslavije. S obzirom da u Hrvatskoj srbijanski pokušaj destabilizacije vlasti uz pomoć „događanja naroda“ nije dao rezultata kao na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori, izbila je u Hrvatskoj oružana pobuna, koju ondašnja hrvatska policija nije mogla ugušiti u začetku jer je bila spriječena od strane JNA.
Sinkroniziranim djelovanjem pobunjenih Srba i JNA tijekom 1990.-1992. Okupirano je i, iz nadzora legalnih tijela vlasti, otrgnuto oko 25% državnog teritorija. Na tome teritoriju je, nakon što je etnički očišćen, uspostavljena paradržavna vlast pod vodstvom Mile Martića, a teritorij paradržave nazvan je Republika Srpska Krajina. Na prostoru samoproglašene tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) organizirane su i vojne snage Srpske vojske Krajine (SVK) koje su svoj ustroj i naoružanje preuzeli od JNA. Republiku Srpsku Krajinu branilo je 6 Korpusa SVK koji su bili organizirani i nazivani po regionalnom principu (Sjevernodalmatinski korpus, Lički korpus, Kordunaški korpus itd.).
U vremenu “ni rata ni mira”
Dolaskom mirovnih snaga UN nazvanih UNPROFOR u travnju 1992. i njihovim raspoređivanjem na crti razdvajanja, u Republici Hrvatskoj nastupilo je vrijeme „ni rata ni mira“. Hrvatska politika je sada svoje djelovanje usmjerila na diplomatske kanale pokušavajući na miran način, pregovorima, reintegrirati okupirani dio RH u ustavno pravni poredak zemlje.
Smanjivanjem vojnih aktivnosti u Republici Hrvatskoj i stavljanjem pod kontrolu UNPROFOR-a okupirana područja u Republici Hrvatskoj, fokus vojnih i političkih zbivanja prebacuje se u BiH. Sličan scenarij iz Hrvatske primjenjuje se i u BiH. Nakon što bosanski Srbi nisu pristali na razdruživanje BiH od Jugoslavije, ili onoga što je od nje ostalo, krenuli su u realizaciju osvajanja što većeg područja BiH. Taj cilj nije bilo teško ostvariti s obzirom na činjenicu da su ogromne snage JNA iz Slovenije i Hrvatske svoj smještaj našli na teritoriju BiH. Tako već u ljeto 1992. godine snage bosanskih Srba kontroliraju oko 70% teritorija BiH.
Unutar tog, od JNA okupiranog teritorija, ostalo je funkcionirati par enklava pod nadzorom Bošnjaka i Hrvata. Najznačajnije enklave bile su: Bihać, Goražde, Žepa, Srebrenica. Ova potonja biti će upamćena po masovnom zločinu srpskih snaga i biti označena kao najveći zločin u Europi poslje završetka II. svjetskog rata. Te enklave su srpskim stratezima pravile mnogo problema s obzirom da su one vezale znatan dio srpskih snaga na sebe, a kako zbog dužine fronta u BiH nisu mogli imati dovoljnu stratešku vojnu pričuvu, kao cilj nametalo se osvajanje tih enklava. Osim toga Bihaćka enklava dijelila je prostor između Republike Srpske i Republike Srpske Krajine na dva dijela, pa bi evenualnim osvajanjem te enklave srpske republike dobile jedan konzistentan prostor, a vojne bi snage mogle upotrijebiti na nekom drugom bojištu.
Sve to bi Republiku Hrvatsku dovelo u gotovo bezizlaznu situaciju pa bi se eventualni vojni poraz protumačio i kao politički poraz.
Zbog toga je za hrvatsko državno rukovodstvo i Franju Tuđmana zaštićena zona Bihać bila izuzetno bitna, i zbog toga je bilo od iznimne važnosti, pokrenuti vojne operacije, kako bi se sačuvala zaštićena zona Bihać…
Dario Holenda
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Fenixa
