Prljava kampanja pala pod teretom istine!
Već dulje vrijeme osjećam se dužnim objasniti Fenixovim i ostalim čitateljima situaciju zbog koje sam se zadnjih mjeseci našao u lancu neviđenih intriga, laži i lažnih svjedočenja prije svega lažnog savjetnika kancelarke Angele Merkel Mije Marića, samozvanog novinara Zorana Paškova, njihova prijatelja gostioničara koji glumi poduzetnika Miljenka Prskala te njegova poslovnog partnera Darija Kozjaka.
Satisfakciju za to mi daju i dvije sudske presude suda u Frankfurtu i Berlinu kojima su neistinitim proglašeni navodi Zorana Paškova da sam ga na proslavi Dana državnosti u Frankfurtu “udario šakom u prsa i u njegov fotoaparat, te mu tako oštetio objektiv i blic svjetlo fotoaparata”. Sud je najprije zabranio Paškovu da “riječima ili smisaono” iznosi svoje neistine, kao i to da se poziva na svjedoka Ivu Zebu koji osim verbalnog sukoba nije vidio nikakvo moje nasilno ponašanje niti fizički obračun.
Sudske zabrane
Po kaznenoj prijavi, koju je u moje i ime Fenixa podnijela odvjetnička kuća ” Prtenjača & Prtenjača”, drugom sudskom odlukom zabranjeno je i Miji Mariću daljnje iznošenje i širenje tih i sličnih Paškovljevih neistina. U slučaju da Paškov i Marić ponove svoja “protuzakonita djelovanja”, njima i vlasnici Paškovljeva portala (Dini Paškov) “prijeti plaćanje iznosa do 250.000,00 eura” ili “pritvora do 6 mjeseci”.
Ono što nakon ovoga slijedi je i procesuiranje Miljenka Prskala i njegova pulena Darija Kozjaka, koje povezuje vlasnički “nedefinirana” tvrtka Veranstaltungstechnik Dksound sa sramotnim Kozjakovim internetskim radijem hrvatskog imena. Napominjem da je već u tijeku policijska istraga u pronalaženju onih koji su izrađivali lažne mail adrese sa mojim imenom i prezimenom te prijetili ljudima kao da im ja prijetim. Također, ispitat će se i povezanost Prskala i Kozjaka sa iskazima kvazi emigranta Petra Penave, koji je već poznat njemačkoj policiji zbog izmišljanja terorističkih prijetnji i sličnih nezakonitih aktivnosti u Njemačkoj.
Neuspjeli pokušaji spašavanja Marića
Mogu samo nagađati zbog čega su ti opskurni likovi, s kojima sam i dosad izbjegavao imati ikakvu osobnu komunikaciju, krenuli u napade na sve strane kako bi ograničili novinarsku slobodu i prenošenja pouzdanih informacija sa orginalnim dokumentima koje sam kao i drugi novinari dobivao iz Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke. Povezujući niz događaja, u kojima je uz Miju Marića glavni lik Milenko Prskalo, jasno se da zaključiti da je sve ovo što se događalo zadnjih mjeseci bilo u funkciji spašavanja vladajućih pozicija Mije Marića u Hrvatskom svjetskom kongresu.
U tom kontekstu tumačim i upad Miljenka Prskala na sjednicu Hrvatske zore (HZ) u Frankfurtu, kada je zbog njegova primitivnog “pljuvanja” po meni, sjednicu prvi napustio dr.Stjepan Bogdanović a za njim i ostali članovi HZ. Potom je uslijedilo Prskalovo i Paškovljevo nedopušteno djeljenje novine sa Marićevim intervjuom u jednom tz. desničarskom tjedniku te Paškovljev inscenirani napad koji se nije ni dogodio na Danu državnosti. Zadnji događaj spašavanja Marića, koji se dogodio pred samu izbornu sjednicu HSK u Zagrebu, bila je objava intervjua sa kvazi emigrantom Petrom Penavom iz Münchena. U njemu se sugeriralo da Marić mora ostati u krugu ključnih ljudi HSK jer je na meti “udbaških struktura”.
Tragična figura
Od svega toga Marić nije imao nikakve koristi već samo blamažu, što su najprije pokazali izbori za HSK Njemačke u Frankfurtu a potom i izbori za HSK na globalnoj razini u Zagrebu. Štoviše, Marić se pretvorio u tragičnu figuru koja je od najvećeg dijela kongresnika kažnjena za način i metode kojima se služio u upravljanju i vođenju dvaju Kongresa. Koliko je nisko pao piše i Paškovljev portal, koji doduše rijetko objavljuje istinu, navodeći da u Zagrebu Mariću kao aktualnom predsjedniku nisu dali govoriti niti je mogao blizu pozornice odakle su se pozdravljali gosti Hrvatskih svjetskih igara.
Kongres se tako na elegantan način riješio čovjeka koji, pokazalo se kroz njegov rad i ponašanje, nije bio dorastao mjestu na koje je bio izabran. Uz svojevrsnu i dosad neviđenu privatizaciju Kongresa, zamjereno mu je i stvaranje nereda, kako u Kongresu tako i u najvećim hrvatskim udrugama u Berlinu koje su zbog njegovih metoda obračuna sa ljudima istupile iz članstva HSK Njemačke.
Umjesto da je na argumentirane optužbe o isplatama pozamašnih honorara sebi i svojoj supruzi (i još na njeno djevojačko prezime) odgovarao protuargumentima, Marić se upustio u denuciranje i stavljanje pod pritisak do granica prijetnji svih onih koji su se usudili iznijeti i riječ sumnje u njegov rad. Uz pomoć Prskala, kod kojeg je sazivao gotovo sve svoje sastanke, objede i večere, Marić je pokušao na sve načine ocrniti mene, kao i ostale kolege novinare iz Berlina te jedinog zastupnika u njemačkog parlamentu hrvatskog podrijetla. Na kraju je ostao sam, izgubljenog kompasa i pozicija u Kongresu, te okružen “uglednicima” poput Miljenka Prskala, Zorana Paškova, Darija Kozjaka i Petra Penave.
Prskalove izmišljotine
Obzirom da nisam jedini koji je podnio kaznenu prijavu protiv spomenutih likova (navodno je isto uradio i zastupnik Josip Juratović), bit će zanimljivo vidjeti do kojih podataka će doći njemačka policija o lažiranju mail adresa te na kraju i sud, kada se bude utvrđivala vjerodostojnost Penavina iskaza o “udbaškim dokumenatima” koji su mu ili podmetnuti ili je sve, po nečijem nagovoru, izmislio?
Obzirom da je Prskalo već u više navrata iznosio neistine koje je o meni ponovio i Penava u svom intervju za potrebe Mije Marića, bit će zanimljivo kada Penava bude sudu podastrao dokaze o tome: tko je produžena ruka određenih službi i interesnih skupina Koje rovare protiv istinskih Hrvata i Hrvatske, tko šalje privatna izvješća predsjedniku Ivu Josipoviću i njegovom savjetniku Aleksandru Perkoviću, tko brani bivše jugoudbaše i ubojice hrvatskih emigranata, tko se druži sa srpskim ratnim zločincima i slično.
Sve te izmišljotine dolaze iz kuhinje onih koji su očito dobro naučili služiti se udbaškim metodama i primitivnim podmetanjima. Reklo bi se: klasična udbaška priča onih koji bježeći, poput pravog lopova, viču držite lopova!
Iako nisam psiholog, iz dugogodišnjeg iskustva novinara i ratnog reportera mogu razaznati profile ljudskih karaktere s kojima nikada ništa ne bih djelio, niti bih njihove informacije uzimao kao vjerodostojne. To zasigurno pokazuju i moji tekstovi u kojima nikada nije bilo mjesta za samohvalu kojekavih tipova koji me i zbog toga napadaju. Svi koji zadnjih desetak i više godine prate pisanje hrvatskih novina u inozemstvu znaju kakve stavove zastupam i koja političkauvjerenja dijelim. Vjerujem da je i iz njih razvidno koliko sam se zalagao za dobrobit svakog čovjeka ali i provođenje europskih zakona poput onog o provođenju lustracije te procesuiranje svih odgovornih za ubojstva hrvatskih političkih emigranata.
Ratni dopisnik
Iako su Prskalo i Paškov zadnji opskurni tipovi kojima bi pravdao svoj put ratnog dopisnika, za koji sam dobio brojna priznanja i nagrade, zbog čitatelja i onih koji me slabije poznaju dužan sam obznaniti da sam tijekom Domovinskog rata od 1990. radio najprije kao dopisnik Hrvatske novinske agencije (HINA) iz Dubrovnika a od 1993. i kao voditelj dopisništva Slobodne Dalmacije u Dubrovniku. Cijelo vrijeme rata izvještavao sam iz ratnog Dubrovnika i sa Dubrovačkog ratišta. U arhivi Hine i Slobodne Dalmacije ostale su brojne moje reportaže od Kupreškog, Livanjskog i Sinjskog ratišta, do onih iz srednje Bosne (Nova Bila, Vitez, Busovača, Žepče, …) te iz ratnog Sarajeva, u koje sam između ostalog nekoliko puta putovao u pratnji generala Ante Rose.
Tijekom Domovinskog rata napravio sam i brojne razgovore i reportaže sa junacima Domovinskog rata, među kojima je svakako i general Ante Gotovina. S generalom Gotovinom se ne trebam slučajno slikati da bi se onda po internetu hvalio da mi je on prijatelj. Može li to isto reći Miljenko Prskalo i njegov takozvani novinar Zoran Paškov? Ako oni lažima uneređuju moj status ratnog dopisnika, s pravom se onda pitam gdje su oni bili i što su radili kada se Domovina branila ne samo oružjem već i istinom iz pera ratnih dopisnika, što ja unatoč njihovim primitivnim podmetanjima zasigurno jesam bio.
Cijeli tekst s opremom pročitajte u novom broju Fenixa
