Drugi put kad me netko upita o fenomenu ustašizacije hrvatskog društva sjetit ću se studenata FPZG-a. Ali ne zato što taj fenomen ne postoji, već zato što je današnji prosvjed na Fakultetu političkih znanosti pokazao nešto drugo: koliko se lako ozbiljne političke teme mogu pretvoriti u pogrešno usmjeren aktivizam.
Piše: Zvonimir Despot
No, krenimo od činjenica. Na FPZG-u je gostovao Iddo Netanyahu, brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Došao je na poziv profesora Borisa Havela i održao predavanje u sklopu kolegija o odnosima Židova i Arapa u doba cionizma. Drugim riječima: akademsko gostovanje na specifičnom kolegiju.
Ni politički skup, ni državnički posjet, ni donošenje odluka. No reakcija je bila – shizofreni prosvjed. Medijski naslovi sami po sebi otkrivaju ton: „pobuna na FPZG-u“, „studenti bijesni“, „skandalozno“, „kako vas nije sram“.
Studenti su poručili da „ne pristaju na normalizaciju genocida“ i tražili prekid suradnje s izraelskim institucijama. Reakcija kao da se na fakultetu donosila odluka o ratu, a ne održavalo predavanje. Tu dolazimo do ključnog problema – potpune diskrepancije između događaja i reakcije. Jer tko je zapravo Iddo Netanyahu u ovom kontekstu?
Ne premijer. Ne donositelj odluka. Ne vojni zapovjednik. On je gost-predavač, liječnik i pisac koji je govorio na kolegiju o povijesno-političkoj temi. I tu se razotkriva obrazac: simbolički cilj zamjenjuje stvarni.
Studenti nisu prosvjedovali protiv konkretne politike države Izrael. Prosvjedovali su protiv njezina simboličkog produžetka – prezimena. Protiv osobe koja nosi politički teret svog brata, ali ne i njegovu funkciju. Mrzite nekoga i ciljano ga targetirate jer je Židov.
Nije li to antisemitizam? Nije li ovaj prosvjed primjer ustašizacije hrvatskog društva? Jer kada se u javnom prostoru potežu teške riječi prema pojedincu samo zato što je nečiji brat, samo zato što je Židov, implicira se duboka, opasna ideološka radikalizacija društva.
Zato današnji događaj pokazuje ne samo ustašizaciju u klasičnom smislu, nego i površnost u političkom zaključivanju. Ako je svaki kontakt sa Židovom neprihvatljiv, ako je svaka akademska rasprava potencijalna normalizacija zločina, tada fakultet prestaje biti mjesto razmjene ideja i postaje filtrirani prostor moralne čistoće.
One o kojoj je svojevremeno pisao Ante Pavelić. Naravno, studenti, kao buduća intelektualna elita Hrvatske, imaju pravo prosvjedovati. I trebaju to pravo koristiti. Ali pravo na prosvjed ne znači automatski i ispravnost njegove premise.
Jer ako se briše razlika između političkog aktera i akademskog gosta, između države i pojedinca, između rasprave i propagande – tada se ne gradi politička svijest, nego se pojednostavljuje svijet do razine prizme kroz koju su svojevremeno gledale i ustaše. Zato ovaj prosvjed neće ostati zapamćen kao hrabar čin otpora.
Ostat će kao primjer promašene adrese. I upravo zato će se netko, sljedeći put kad čuje raspravu o „ustašizaciji društva“, sjetiti studenata FPZG-a – ne kao dokaza radikalizacije, nego kao upozorenja koliko lako ozbiljne akademske teme mogu završiti u pogrešnim rukama. Rukama onih koji im, očito, nisu dorasli.
Fenix-magazin/SČ/Zvonimir Despot
