Tomislav Jonjić, 59-godišnji rođeni Imoćanin koji je poznati i uspješni hravtski odvjetnik, znanstvenik i povjesničar, prvi je istaknuo kandidaturu u utrci za predsjednika države Hrvatske.
Razgovarao: Ivan Lozo
Iz Jonjićeva životopisa iščitava se da je kao najstarije od petero djece u obitelji hrvatskih političkih osuđenika (roditelji su kao gimnazijalci bili osuđeni 1959. na višegodišnje kazne zatvora zbog organiziranja ilegalne organizacije pod nazivom Hrvatska revolucionarna mladež) osnovnu i srednju školu završio je u Imotskom, a Pravni fakultet u Zagrebu. Godine 2015. doktorirao je temom „Ivo Pilar kao politički ideolog“.
Sudionik je Domovinskog rata, bio je hrvatski ugovorni diplomat u veleposlanstvu RH u Bernu te savjetnik u Ministarstva unutarnjih poslova RH za međunarodne odnose. Kao glavni branitelj sudjelovao u dva postupka na sudu u Haagu te pred sudovima BiH i Hrvatske branio više hrvatskih branitelja. Kao autor je objavio više knjiga, od kojih su četiri znanstvene monografije te uredio petnaestak knjiga drugih autora. Sa suprugom Marianom rođ Ujević, otac je trojice sinova od kojih su Trpimira i Zvonimira također odvjetnici kao i otac, dok Mislav studira pravo, te djed četvorice unuka.
Iz političkog života izdvaja se njegova pravaška pripadnost od 1990. godine te ulazak u zagrebačku Gradsku skupštinu 2017. godini na neovisnoj listi Brune Esih. Suosnivač je i član predsjedništva stranke Neovisni za Hrvatsku. Objavio 11 knjiga, pedesetak znanstvenih i stručnih članaka s područja povijesti, prava, sociologije i književnosti.
FM: Gospodine Jonjić, prvi ste najavili kandidaturu za položaj predsjednika Republike Hrvatske. Kako ste se na to odlučili?
-Iako to možda i ne uočavamo, naša se domovina Hrvatska, kao uostalom i cijela Europa, nalazi pred teškim izazovima, jamačno najtežima nakon veličanstvene „Oluje“ i reintegracije Podunavlja u hrvatski ustavnopravni okvir. Iza velike migrantske krize koja sudbonosno mijenja lice Staroga kontinenta uslijedila je ruska agresija na Ukrajinu, potom zaoštravanje odnosa i serija krvoprolića na Bliskome i Srednjem Istoku. Slama se stari i nastaje novi međunarodni poredak, u neku ruku i novi međunarodni moral; ruše se norme međunarodnoga prava, Hrvati u susjednim državama bore se za svoja prava, a na pomolu je nova ekonomska kriza čije su demografske, kulturno-političke i gospodarske posljedice nesagledive. Živimo, dakle, u vremenu koje zahtijeva osjećaj odgovornosti, krajnju pribranost i slogu oko temeljnih nacionalnih ciljeva, a njihova obrana i osiguranje su, zbog čitava niza pravnih i vojno-sigurnosnih razloga, uvjetovani lojalnom suradnjom s našim partnerima u NATO-u i Europskoj uniji. Ta suradnja, dakako, ne znači slugansko podređivanje tuđim ciljevima, nego zaštitu elementarnih vlastitih interesa. I umjesto da predsjednik države i hrvatska vlada, figurativno kazano, zbiju redove i priguše možebitne međusobne nesuglasice i različite poglede, mi godinama doživljavamo sustavno rastakanje državnih institucija, trovanje duhovnoga i političkog ozračja te oblikovanje suprotstavljenih politika. Nitko kao da ne haje za katastrofalne moralne i demografske posljedice takvog stanja. Kulminaciju te zloupotrebe političkog legitimiteta vidjeli smo proljetos, kad je u kontekstu saborskih izbora predsjednik Milanović pokazao da je spreman kršiti Ustav kako bi, bez obzira na izborni rezultat, na vlast doveo koaliciju ljevice (SDP) i ekstremne ljevice (Možemo!). To je bila kap u punu čašu. Bilo je neodgovorno prema Hrvatskoj ostaviti takav nasrtaj na njezin ustavni poredak bez odgovora!
FM: Pročitali smo odnosno preslušali nekoliko zanimljivih izjava i razgovora koje ste dali za razne portale i lokalne televizije. U nacionalnim odnosno tzv. mainstream medijima Vas nema, za razliku od, recimo, gospođe Selak Raspudić koju se stalno ističe kao prvu, zasad zapravo i jedinu suparnicu predsjednika Milanovića?
-Ne kanim voditi kampanju protiv gospođe Selak Raspudić niti protiv drugih mogućih Milanovićevih suparnika, štoviše – ni u odnosu na njega ne zanima me rasprava ad hominem. Kad želim polemizirati s Milanovićem, onda želim polemizirati o Hrvatskoj, njezinoj sudbini i njezinu prosperitetu; želim polemizirati o slobodi, dostojanstvu i blagostanju Hrvata. To je ono što je smisao mogao političkog djelovanja, to je ono što me jedino zanima. Slijedom toga, ne zanimaju me kojekakvi „zoranizmi“, Milanovićevi napadaji brbljivosti koji su već odavno dio hrvatskoga političkog folklora, kavanskih viceva i otužne opće slike o hrvatskoj političkoj nomenklaturi. Ipak, da Vaše pitanje ne ostane bez odgovora, odvraćam opaskom da je hrvatskim biračima odavno jasno kako se i zašto netko pojavljuje u tzv. mainstream medijima, te kako se i zašto nekoga prešućuje. Činjenica da mene ignoriraju i prešućuju, i za mene i za one na čije glasove računam, pokazatelj je da sam na pravome putu! Jer, kad bi me pozivali i slavili oni koji pozivaju i časte gospođu Selak Raspudić, ja bih bio vrlo zabrinut, jer bi to pokazivalo da sam na stranputici, da sam u službi onih koje smatram prijetnjom hrvatskoj budućnosti. Ona, razumije se, ima pravo misliti drugačije, a uostalom: i u odnosu na različite političke putove, preferencije i ciljeve nas dvoje, razaznaje se ona stara mudrost, da svaka ptica svomu jatu leti. Naša jata nisu nikad bila ista, pa je prirodno da ni sada nisu ista.
FM: Ipak, očito je da će u izbornoj borbi doći do sučeljavanja Vaših pogleda. Kako će birači na to reagirati?
-Razumljivo je da je gospođa Selak Raspudić u ovom trenutku biračima poznatija od mene. No, bit će prigode da se upoznaju i s mojim životopisom, s mojim političkim djelovanjem te hrpom knjiga i članaka koje sam objavio. Smatram da me sve to – dakle, moje profesionalno i znanstveno djelovanje, sudjelovanje u Domovinskom ratu, diplomatsko iskustvo i četrdesetak godina kontinuiranoga političkog rada u kojem nema lutanja i stranputica – čini kvalificiranijim za predsjedničku dužnost. Gospođa Selak Raspudić je pristojna i simpatična, ali su njezino bavljenje bioetikom i ponekad zabavna saborska nadmetanja, prema mome mišljenju, slaba preporuka za taj položaj. Kad bih baš morao ići korak dalje, primijetio bih da bolju preporuku ne daje ni onaj dio programa MOSTA za nedavne saborske izbore koji se dotiče predsjedničkih ovlasti. Gospođa Selak Raspudić je puno puta isticala kako je upravo ona napisala odnosno redigirala taj program. A ako pogledate njegovu točku 12. koja se bavi nacionalnom sigurnošću, obranom i unutarnjim poslovima, onda ćete vidjeti da je u ovim dramatičnim trenutcima hrvatske i europske povijesti tim trima važnim segmentima državne politike ona posvetila svega nekoliko rečenica, zapravo općih fraza bez ikakva sadržaja, prijedloga, inicijativa i vizije. U njezinu programu, sastavljenom proljetos, to je beznačajna točka. Na šezdesetak stranica toga slavnog programa, diplomacija nije spomenuta ni jednom jedinom riječju; nema ni jedne riječi o obavještajnim službama. Ni jedne jedine riječi! Nevolja je, međutim, da su upravo to ključna predsjednička ovlaštenja, a nevolja je i to, da baš nikomu od dičnih hrvatskih novinara nije palo na pamet poviriti u taj program, pa vidjeti, što nam on govori o predsjedničkim kvalifikacijama njegove autorice. No, to je već jedna druga pripovijest, ali ja sam uvjeren – hrvatski se birači ne će dati prevesti žednima preko vode kojekakvim hvalama i samohvalama.
FM: Svoju ste kampanju, zapravo predkampanju, započeli raspravom o svom programu, o Vaših „30 točaka“. Koliko se može razaznati, to je podulji popis konkretnih prijedloga i inicijativa za rješavanje najakutnijih problema hrvatske države i društva…
-Tako je. Smatram da složene vojno-sigurnosne, političke i gospodarske prilike u našem okruženju nameću potrebu promjena. Budem li izabran, njih ću predlagati hrvatskoj vladi i Hrvatskome državnom saboru odnosno hrvatskom narodu, da o njima odluči na referendumu. Pantovčak ne postoji kao mjesto na kojem se pričaju vicevi, kao što je to radio Stipe Mesić ili danas radi Zoran Milanović, nego kao mjesto s kojega se brani i gradi hrvatska država. A prije objavljivanja, taj moj program predočen je širokom krugu ljudi. Svoje primjedbe i sugestije dali su neki od vodećih hrvatskih intelektualaca, filozofi svjetskoga glasa i vrhunski pravnici; hrvatski branitelji, od generala do običnih vojnika; invalidi Domovinskog rata i povjesničari, gospodarstvenici, diplomati, ugledni književnici i novinari, neki svećenici i redovnici, pa i dvojica hrvatskih biskupa. Želio sam, naime, i pri izradi programa postupiti onako kako se mislim ponašati ako mi hrvatski birači daju svoje povjerenje: svoje svjetonazorske i ideološko-političke poglede te znanstvena uvjerenja branit ću i zastupati i dalje, ali pritom želim imati razumijevanja i empatije za one koji misle i osjećaju drugačije. Hrvatska je i njihova domovina! Ona je napokon zaslužila ono što nakon Tuđmana nije imala: predsjednika koji želi i hoće biti predsjednik svih Hrvata i predsjednikom svih hrvatskih državljana. Dosta je isključivosti, verbalnog nasilja i progona onih koji misle drugačije!
FM: Nas, kao hrvatski portal koji povezuje hrvatsko iseljeništvo s Domovinom razumljivo, ponajviše zanima onaj dio Vašega programa koji se bavi položajem i ulogom hrvatskog iseljeništva odnosno Hrvata koji prebivaju izvan Republike Hrvatske…
-Hrvati izvan Republike Hrvatske važna su i jednako vrijedna grana hrvatskoga stabla, neovisno o razlozima zbog kojih su se našli izvan Hrvatske i neovisno o vremenu u kojem su ostali izvan okvira hrvatske države. Zastrašujuća je činjenica da je već u doba predsjednika Tuđmana koji je, kako to danas nepobitno znamo, doista imao osjećaja za taj dio našeg naroda, nastao organizirani otpor njihovu povratku i čvršćem povezivanju s Domovinom. Zaokret u politici prema hrvatskom iseljeništvu jedno je od pitanja našega nacionalnog opstanka. Zato u svom programu ističem kako želim kao predsjednik Republike potaknuti ustavnopravnu reformu i reformu hrvatskoga političkog sustava. Potrebno je, među ostalim, proširiti biračko pravo hrvatskih iseljenika te uvesti elektroničko odnosno dopisno glasovanje. Usporedno s time, predlažem da Hrvatski državni sabor ponovno postane dvodomno tijelo, čiji bi prvi (Zastupnički) dom birao vladu i donosio državni proračun, dok bi u drugi dom – pored nacionalnih manjina – znatan broj zastupnika neposredno birali Hrvati izvan domovine. Taj drugi dom bi se bavio specifičnim pitanjima koja se tiču sudbine i položaja Hrvata izvan Republike Hrvatske te nacionalnih manjina, a prema mome početnom prijedlogu koji bi išao u javnu raspravu, Hrvati iz BiH bi u njega birali 16 zastupnika, Hrvati iz Srbije 4, Hrvati iz Crne Gore 2, Hrvati iz Slovenije 1, Hrvati iz drugih europskih zemalja 10, a Hrvati iz prekomorskih zemalja 10. Na taj bi način jačale veze iseljenih Hrvata s maticom, osiguravali bi se njihovi interesi, a oni bi mogli neposredno promicati i štititi svoja možebitna ulaganja u Hrvatsku. Sve to bi, prema mome dubokom uvjerenju, moglo imati i povoljan demografski učinak, jer bi se intenziviranjem tih veza kod mlađega naraštaja pojačala ili barem javila želja za povratkom u zavičaj njegovih očeva i djedova. Oni su zaslužili da Hrvatska cijeni žrtvu koju su desetljećima prinosili za nju, a Hrvatska, naša domovina koja je uvijek bila vrijedna te žrtve, zaslužila je u svoje krilo primiti njihove potomke. Zato, idemo u borbu, pa – što Bog dade i sreća junačka!
Fenix-magazin/SIM/Ivan Lozo
